28.04.2020.

Prevođenje iznutra i izvana: Dalibor Joler

Fotografija prevoditelja Dalibora JoleraNaslovnica romana

U sklopu projekta Europa iznutra i izvana već nekoliko godina zaredom objavljujemo suvremene, nagrađivane romane suvremenih europskih autora kako bismo našoj publici približili književnu produkciju na različitim europskim jezicima i otvorili dijalog o važnim temama današnjega društva, a koje se u mnogim pričama likova iz tih romana na različite načine oživljavaju. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nema naših sjajnih suradnika, prevoditeljica i prevoditelja, izvrsnih jezičara, koji su nam omogućili put u nove književne svjetove, pretočivši ih maestralno u naš jezik. Ovdje pozornost skrećemo upravo na njih.

Ovogodišnji projektni program započeli smo romanom Indigo mladoga austrijskog romanopisca Clemensa J. Setza – senzacije na austrijskom književnom nebu, kojega je i publika i kritika proglasila jednim od najvažnijih, čak genijalnih, suvremenih prozaika. Prijevoda tog, u najmanju ruku, složenoga romana, kako formom tako i sadržajem, za nas se poduhvatio vrstan prevoditelj s njemačkoga i francuskoga Dalibor Joler, naš dugogodišnji suradnik, inače profesor njemačkoga jezika u I. gimnaziji u Zagrebu. O tome kako se uhvatio u koštac s ovim opsežnim djelom, što za njega znači prevoditi i koliko je prevoditelj ujedno i koautor romana u prijevodu, pročitajte u prvom ovogodišnjem razgovoru o prevođenju iznutra i izvana.

1. Prevodite već dugi niz godina, uz prevođenje stručne literature i suradnju na dvojezičnim rječnicima, preveli ste čitav niz fikcionalnih romana (Brojalica Tamte Melashvilli, Kraj samoće Benedicta Wellsa itd.), pripovijetki (one npr. Hermanna Hessea), krimića (Šišmiš i Žohari Joa Nesbøa)... Koji biste žanr u književnom prevođenju izdvojili kao najveći izazov?
Mislim da nijedno djelo, nijedan žanr pa ni krimić nipošto ne treba podcijeniti upravo zato što svaki od njih ima svoje osobitosti i stoga svoje specifične zahtjeve. Želite li čitateljima ponuditi istinski užitak u čitanju žanra koji su odabrali, tada u njemu – kakav god on bio - morate biti uvjerljivi, a to je zahtjevno. U to sam se osobno uvjerio prije nekoliko godina kada mi je od mojega vrlo dragoga i cijenjenoga profesora Dragutina Horvata sa zagrebačke germanistike stigla vrlo laskava pohvala mome prijevodu Nesbøova „Šišmiša“. Moj je profesor, inače i sam prevoditelj, pozorno iščitavao, prepoznavao i cijenio sve finese također toga žanra. To mi je bio još jedan poticaj i potvrda da prevoditelj nikada ne smije podcijeniti nijedan žanr kao „lagan“. Pa ipak, najzahtjevniji su prijevodi takozvanih velikih književnih djela, velikih u smislu velikih stilista, mislilaca, pjesnika. Pritom mislim na dvojicu nobelovaca čija sam djela imao zadovoljstvo prevoditi - u prvome redu Hermanna Hessea kojega sam razmjerno mnogo prevodio, ali isto tako i Heinricha Bölla, velikoga majstora stila. Kada prevedete njihovo djelo, uvijek se pitate i strepite jeste li bili na visini zadatka. A tiskanu knjigu radije ne otvarate – jer biste uvijek još nešto malo dotjerali!

2. Roman Indigo Clemensa J. Setza formalno je iznimno kompleksan roman – riječ je o fikciji koja vrlo prisno koketira s autobiografskom ispoviješću, pri čemu je granica između autora i istoimenog glavnog lika vrlo zamućena. Sve se to u romanu između ostaloga postiže i različitim vrstama teksta koje pretendiraju biti dokazi istinitosti priče, kao što su liječnički izvještaji, izresci iz novina, enciklopedija, članaka i slično. Kako pristupate takvom tekstu? 
Clemens J. Setz zaista je osebujan autor, a prevoditi Indigo bilo je silno izazovno, zanimljivo, zabavno, pa čak i napeto. Autor se toliko poigrava fikcijom i stvarnošću čije se granice neprestano prelijevaju da kao prevoditelj uvijek morate biti na oprezu jer nikada ne znate je li nešto što upravo prevodite istina ili potpuni izmišljaj. I upravo kada pomislite da je riječ o čistoj fantaziji, Setz vas iznenadi nekom činjenicom – stvarnom pričom toliko neobičnom da vam takoreći izmakne tlo pod nogama. Priče o telefonskoj govornici usred američke pustinje ili usamljenom drvetu usred afričkoga bespuća dugo neću zaboraviti.

3. U romanu je riječ o indigo sindromu, svojevrsnoj boljki djece čije fizičke posljedice osjećaju uglavnom oni koji ih okružuju, a ne djeca sama. Indigo djeca pojavila su se kao pojam i fenomen u nekim new age teorijama kao iznimno nadarena djeca čija je aura indigo boje, međutim Setz ih smješta u jedan poseban kontekst. Kako Vam se, prvenstveno kao čitatelju, svidio pristup takvoj temi?
Ideja je zapravo zastrašujuća: djeca od koje je njihovim roditeljima, najbližima – fizički zlo pri čemu sama djeca ni po čemu nisu zločesta ili zla. Upravo je zbog toga još više zastrašujuće što se ona nekamo „relociraju“. Što se s njima zbiva, kamo nestaju, kako i zašto? To pitanje muči glavni lik romana Clemensa Setza koji kreće u neizvjesnu potragu, a čitatelj se pita je li profesoru Setzu više mučno od djece ili njihovih odgajatelja. Roman Indigo sasvim sigurno iskače iz okvira standardnoga narativa koji zadovoljava čitateljev komforni horizont očekivanja. Roman se otima jednoznačnoj interpretaciji uvodeći nas u svijet koji nakon stotinu godina nemalo podsjeća na fantazmagoriju genijalnoga Franza Kafke.

4. Što Vam je u prevođenju ovoga romana bilo najzahtjevnije?
Stilski je roman silno zahtjevan: od liječničkoga otpusnoga pisma koje mora biti leksički i stilski uvjerljivo, preko stila bajki 19. stoljeća do razgovornoga registra današnje mladeži. U svakom segmentu prijevod mora biti realističan, točan i tečan. Setz je autor širokoga znanja, velike kulture i prevoditelju ni u jednom trenutku ne dopušta da se opusti kako ne bi pao u neku zamku. Setz vas i kao prevoditelja i kao čitatelja neprestano drži u napetosti.

5. Zaista dugo prevodite. Kako biste opisali suradnju s domaćim lektorima i urednicima?
Možda se mogu zvati sretnikom, no radio sam s različitim izdavačima, lektorima i urednicima i ne mogu se požaliti ni na jedan segment te suradnje. U dobrih hrvatskih izdavača, a Hena com je tu u samome vrhu, rade profesionalci koji svoj posao znaju, cijene i vole i s kojima je zadovoljstvo surađivati. Zato sam u ovome poslu ostao ovoliko dugo.

6. Tko je za Vas prevoditeljski uzor?
Moj dragi i iznimno cijenjeni kolega Sead Muhamedagić: vrhunski prevoditelj, pjesnik, erudit, izrazito draga i srdačna osoba i usto divno skroman čovjek. Pravi uzor uvijek mora biti nedostižan, tada vas vuče prema naprijed.

7. Prevodite i s francuskog i s njemačkog, s kojega je jezika, prema Vašemu sudu, složenije prevoditi?
Smatram da zahtjevnost prijevoda u prvome redu ovisi o autoru. Ako je on dobar stilist, ako zna jasno izraziti misli, ako mu rečenica ima čvrstu i jasnu strukturu, tada jezik – barem kada je riječ o njemačkome i francuskome – nije presudno važan.

8. Književno je prevođenje težak i, nekad se čini, nedovoljno cijenjen zanat. Često se problematizira teza da je prevoditelj u neku ruku i koautor djela u prijevodu. Što mislite o tome? Koja je zapravo uloga prevoditelja jednoga romana?
Ulogu prevoditelja sasvim sigurno treba cijeniti i adekvatno honorirati, no ne treba ju precijeniti u smislu suautorstva. Prevoditelj ipak nije autor i ne stoji rame uz rame s autorom, no silno je važan u prijenosu poruke, misli, stila, glazbe, ukupnoga dojma djela na drugi jezik. O prevoditelju ovisi kako će čitatelj doživjeti autora i njegovo djelo. Prevoditelj tu može biti izrazito uspješan, tada govorimo dobrome, izvrsnome ili čak kongenijalnome prijevodu, no poznati su i drugačiji ishodi. Čitatelj u svojem dojmu o (prevedenome) djelu i autoru u velikoj mjeri ovisi o prevoditelju – o njegovu znanju, talentu, vještini. Zato o prijevodima i njihovoj kvaliteti treba govoriti upravo da bi se osvijestila važnost prevoditelja u tom transferu. Posljednjih je godina DHKP učinio izrazito mnogo na vidljivosti prevoditelja, ali i izdavači koji se trude predstavljati prevoditelje.

9. Budući da često prevodite suvremenu književnost, kako biste ocijenili svjetsku književnu produkciju danas? Što primjećujete, što joj zamjerate?
Bio bih preuzetan kada bih htio ocijeniti svjetsku književnu produkciju danas jer ju ne stignem pratiti dovoljno detaljno da bih ju mogao meritorno komentirati. Prije mi se čini da je došlo do komercijalizacije literature – doduše nisam siguran što je uzrok, a što posljedica – pa čitatelji radije posežu za „lakšim“ temama i naslovima negoli za klasicima ili suvremenim ali zahtjevnijim autorima.

10. I za kraj, koji biste Henin naslov, a koji ste sami preveli, ovom prigodom istaknuli?
Svi naslovi koje sam preveo za Henu dragi su mi na svoj način jer su zaista vrlo posebna djela. No ako moram istaknuti jedan roman u kojemu sam najviše uživao i kao čitatelj i kao prevoditelj, onda je to Benedict Wells i njegov Kraj samoće: rijetko lijepa i tužna obiteljska saga, priča o prijateljstvu i ljubavi, o životnim usponima i padovima, udarcima sudbine i unatoč svemu – odškrinutim vratima nade. U prijevodu jedva da možete uživati više nego prevodeći Wellsov Kraj samoće.