RAZGOVORI UGODNI: Lora Tomaš
1. Nedavno je izašao tvoj debitantski roman Slani mrak, plod istraživanja dvadesetak malih hrvatskih otoka. Što te potaknulo na istraživanje koje je dovelo do romana? Što je bilo prvo: ideja o romanu ili istraživanje?
Prije nekih šest godina u jednoj knjižari u indijskoj Goi tražila sam poklon za pjesnika Manohara Shettyja. Taj put išla sam ga intervjuirati. Zapazila sam naslov Following Fish: Travels Around the Indian Coast (2010.) Samantha Subramaniana, novinara koji je u devet eseja zabilježio svoja putovanja indijskom obalom, priče na koje je usput naišao. O ribi i ribolovu, ljudima, moru. Pomislila sam kako bih mogla izvesti nešto slično, samo na Jadranu. Godinu i pol kasnije, kad sam se vratila u Hrvatsku, i na tu ideju, vezala sam je isključivo uz manje otoke. Jer su granični prostori gdje je sve već čitavo stoljeće u procesu nestajanja. Fascinirao me taj svijet, kao konkretna mjesta i kao simbolika.
A roman se kao forma nametnuo od samog početka istraživanja – u prvim razgovorima s otočanima shvatila sam da nemam izbora. Odmah su me pitali za žanr i ponudili opciju: ako hoćeš klasično dokumentarno (s imenima ljudi i lokacija), onda ćemo voditi jedan razgovor, inače možemo i neke druge, zanimljivije. Poslije sam te njihove zanimljivije priče prekrajala, nadopunjavala fikcijom da bih izvukla neku psihološku, ponekad i dalje neizgovorenu istinu – barem kako je ja vidim.
2. U kojem smislu ti je pisanje promijenilo život? Jesi li uklopila pisanje u svakodnevne rutine ili pišeš kad te uhvati inspiracija?
Pišem oduvijek (ili sam mislila da pišem), ali sam se prije osam godina ozbiljno uhvatila većih projekata, u međuvremenu i Slanog mraka. Otad se nastojim organizirati oko pisanja, koliko ide. Da pišem samo kad me uhvati inspiracija, imala bih naslove i podnaslove nekoliko knjiga, i u detalje razrađene naslovnice jer volim vizuale. Sve ostalo repetitivno je i zanatski, čisti napor. Osim kad nije.
3. Kakva si kao čitateljica? Čitaš kad uhvatiš vremena ili imaš svoje vrijeme za čitanje?
Ponekad uhvatim vremena da se odmorim od čitanja.
4. Nekoliko si godina provela u južnoj Aziji pišući reportaže i književne kritike za tamošnje publikacije. Koje si sličnosti i/ili razlike uočila između dvaju društva kad je u pitanju knjiga?
Književna scena u Indiji golema je i vrlo vitalna, jako se puno toga izdaje, na raznim indijskim jezicima. Nemoguće je pobrojati i sve književne festivale, stalno izniču novi, a najveći je i najpoznatiji Jaipurski, koji se krajem siječnja svake godine održava na terenu jedne palače u Rajasthanu. Masovno ga pohode i školarci – nešto čega ovdje nema u toj mjeri. Općenito je sve masovno, ali uspijeva zadržati intimnu atmosferu, pa se razni svjetski autori doimaju opušteniji na tim pozornicama nego na mnogim drugim. Možda je do sunca i šarenih dekora.
Puno je autora, kritičara, glasovi su heterogeni. Tinejdžerke preispisuju velike indijske epove po nekom svom ključu. Sjajni političko-kulturni časopisi poput The Caravana objavljuju reportaže od desetak tisuća riječi, koje kasnije prerastaju u knjige. Zbog južnoazijskih podružnica velikih izdavača poput Penguin Random Housea, Harper Collinsa ili Hachettea, dostupno je sve što tek izađe na engleskom jeziku diljem svijeta, i to preko noći. Ali vitalan je i kastinski sistem, duboke su rodne nejednakosti, mnogo je neprivilegiranih, veoma blago rečeno. Razina nepismenosti zaprepašćuje i rastužuje. Ubacimo tu i cenzuru i samocenzuru.
Manji su razmjeri svega u Nepalu, jer je manji i izoliraniji, ali se zbog broja stanovnika knjige ondje tiskaju u neusporedivo više primjeraka nego kod nas. Doduše, trenutno prolazi krizu i pitanje je kako će se sve razvijati, ali prije nekoliko godina izdavaštvo im je apsolutno cvalo.
A neki doista blizak odnos prema knjigama imaju prodavači u kultnoj knjižari Blossoms u Bangaloreu, na katove i dvije adrese u istoj ulici, jednoj od onih koje drže sve najnovije i antikvarne knjige, naslovi se obrušavaju s krcatih polica, ne može se proći. Nikad nisam uspjela shvatiti njihov sistem katalogiziranja, imaju li ga uopće, iako je u objema knjižarama nekoliko kompjutera spojenih na Internet, koje rijetko koriste. Kad god pitam za neku knjigu, inzistiraju da im potanko opišem korice. I odmah znaju – ima, nema.
5. Neobična forma romana Slani mrak unijela je dašak osvježenja na domaću spisateljsku scenu, ali je i ugodno iznenadila čitatelje. Možemo li uskoro očekivati nešto novo?
Ima ta jedna knjiga koju sam započela prije osam godina, kad sam otišla u Indiju. Prvo sam samo bilježila dojmove, a onda odlučila cijelu priču proširiti istraživanjem, knjiškim. Valjda su mi zato trebale godine, da se dojmovi slegnu, da pročitam sve te druge tekstove. Konačno sam ove zime iz Indije u Hrvatsku poslala i svoju indijsku biblioteku. Knjige sam nalazila pod krevetima, u kuhinjama raznih prijatelja, neke su preživjele par monsuna u džungli, kamo se jedan od njih preselio. A u karanteni sam iz kutija izvukla i svoje indijske dnevnike, rasula ih po stanu i danima čitala. Odlučila dovršiti taj roman (?) da poslije mogu pospremiti.
6. I za kraj, koju bi poruku poslala ljudima koji ne čitaju?
Hm, možda su više od zvuka i slike. Ne upijamo svi informacije na isti način, i to je u redu, ne osjećam neki misionarski žar po tom pitanju. Drugi možda zaista ne stižu, a htjeli bi. Šteta. Trećima samo treba uvaliti pravi naslov u momentu njihove nečitalačke slabosti, i stvari krenu. 