RAZGOVORI UGODNI: Ante Tomić&Tomislav Torjanac

Ante Tomić

1. Iako su najmanji, najmlađi su čitatelji i najzahtjevniji. S obzirom na tvoj poprilično velik dosadašnji opus, kako ti je bilo pisati za djecu?

Bilo je opušteno i lako, rečenice su mi prirodno dolazile, kao da je junak cijelo vrijeme bio u meni i šaptao mi što da napišem. Ali u osnovi se pisanje nije razlikovao od bilo kojeg drugog pisanja. Priča je morala imati sve što i priča za odrasle, a ja sam u tome vrlo staromodan. Moja priča uvijek mora biti uzbudljiva, smiješna i pravedna.

2. Đuro Hodalica gotovo je prvi čvorak u književnosti i još pati od straha od visine. Za jednu pticu mora da ne postoji veći strah. Kako je nastala ideja za ovu knjigu? I zašto je baš, od svih ptica, čvorak u glavnoj ulozi?

Počelo je kao šala, ptica koja se boji visine, ali onda, kad sam počeo razmišljati o priči i junaku, i napisao prvih nekoliko stranica, to se otelo i postajalo ozbiljnije. Junak s takvim nedostatkom, shvatio sam, neizbježno bi bilo odbačen od ostatka zajednice, izoliran, diskriminiran, vjerojatno i zlostavljan, i odjednom je to postala jedna od onih manjinskih priča kakve ja inače pišem. Uplašeni Đuro Hodalica naposljetku nije bio drugačiji od onoga uplašenog Srbina policajca u scenariju za “Ustav Republike Hrvatske”. Jedina je razlika da je ovo dječja priča i da sam se morao potruditi da, usprkos ozbiljnosti priče, sačuvam ono veselje i šašavost koje sam imao na početku. 

3. Romanopisac, scenarist, kolumnist, satiričar, pripovjedač, novinar – imaš li slobodnog vremena za čitanje? Što najradije čitaš?

Čitam koješta, kao što sam cijeli svoj život čitao, bez reda i namjere, i različite mi se stvari sviđaju. Ovoga trenutka završavam drugi roman divne Guzel Jahine i spremam se početi novog Javiera Cercasa.

4. Đuro Hodalica ima velike šanse da postane omiljeni dječji junak. Uz kojeg si junaka odrastao, koji ti se najviše urezao u sjećanje?

Bilo ih je mnogo. Za početak, djeca iz Ćopićevih, Lovrakovih i Kušanovih knjiga. Zatim pustolovni romani danas nešto zaboravljenog slovenskog pisca Toneta Seliškara. Pa dječja poezija: Vitez, Krklec, Duško Radović, Miroslav Antić, Brana Crnčević... Mnogo sam majstora pokrao da bih napisao “Đuru Hodalicu”. 

5. Nakon što si ispisao priču, oslikavanje knjige prepustio si isključivo Tomislavu Torjancu. Zašto baš njemu?

Jer je najbolji.

 

Tomislav Torjanac

1. Kako je tekao proces stvaranja Đure? Jesi li ga odmah „imao u glavi“ ili je bilo potrebno nešto više vremena?

Priču sam dobio na čitanje dok još nije bila završena, ali lik Đure nekako mi se već na samom početku počeo oblikovati u mislima: mršavi ptičurak s kacigom od orahove ljuske, pomalo tužna i zabrinuta pogleda. Malen pod nebom, s PTSP-om. Do trenutka kad sam dobio cijelu priču Đuro je već bio završen, pa sam ostale likove radio „uživljen“ u Đuru, takoreći iz njegove perspektive.

2. Iako je prisutan na književnoj sceni već dvadesetak godina, Ante Tomić u dječjem je svijetu tek debitant. Kako ti se svidio njegov tekst?

Volim Antin stil, od kolumni do knjiga, majstorski se služi perom, koje je istodobno britko, čovječno, duhovito, pronicljivo i mudro. Bilo bi šteta da nije zagazio i u vode dječje književnosti. A imamo i sličan smisao za šalu, tako da mi je priča odmah legla. I nekako se logično nastavlja na niz sličnih tema – ili moje interpretacije tih tema – u slikovnicama koje sam ilustrirao: od vršnjačkog nasilja u Ružnom pačetu do prihvaćanja različitosti u Kako živi Antuntun. Nekako se najlakše pronađem u takvim pričama.

3. Đuro Hodalica glavni je lik, ali priča obiluje osebujnim likovima od kojih svašta možemo naučiti. Koji ti je lik najdraži i zašto?

Općenito su mi draži sporedni likovi od glavnih, ali u ovom slučaju najdraži mi je ipak Đuro. Uvijek sam na strani „underdoga“, tj. onih koje se doživljava kao nekoga komu je suđeno da bude gubitnik ili autsajder, a onda taj u ključnom trenutku pokaže junačku snagu. S godinama shvatimo da istinski junaci nisu razmetljivi, glasni i bahati, nego baš suprotno: tiha voda koja brijege dere, oni koji malo govore riječima i gestama, a mnogo više djelima. Takav je Đuro.

Meni drugi najdraži „lik“ zapravo su imena likova koja im je nadjenuo Ante. Silno su mi simpatična, nepretenciozna i duhovita. I nekako ljudski topla, podsjećaju me na djetinjstvo.

4. Danas si već veteran ilustracije. Čije ilustracije najviše pamtiš od suvremenika? S kojim si junacima ti odrastao?

Na pamet mi odmah pada Shaun Tan, australski ilustrator, slikar i pisac, ne samo zbog ilustracija, nego i zbog tekstova koje sâm piše za svoje slikovnice i knjige. Pravi, cjeloviti autor. Imao sam čast da je Shaun napisao predgovor katalogu moje samostalne izložbe u Klovićevim dvorima godine 2013.

Odrastao sam s Doktorom Dolittleom, odnosno izdanjem knjige iz 1946. s ilustracijama autora Hugha Loftinga. Knjigu još uvijek imam – reći da je požutjela od starosti bilo bi preblago, jer listovi su doslovno smeđe boje. Ilustracije za djecu pamtim i s omota zvučnih knjiga koje sam kao klinac danonoćno slušao na starom Iskrinom kofer-gramofonu. Na primjer, vrlo se rado sjećam crteža Ivana Antolčića kojima je ilustrirao stihove Zvonimira Baloga Pjesme sa šlagom ili Šumar ima šumu na dlanu. Stihove je sredinom ’70-ih uglazbio Arsen Dedić, a izveli su ih glumci Pero Kvrgić, Boris Miholjević i Ljubica Jović.

5. Uglavnom si okružen dječjim junacima, kao što su Grga Čvarak, Antuntun i Crvenkapica, a sad je tu i Đuro Hodalica, ali što najradije čitaš u slobodno vrijeme?

Nemam nekih određenih preferenci – jednako rado čitam beletristiku, publicistiku, knjige za djecu, strip... Rekao bih da u posljednje vrijeme „utvrđujem gradivo“, točnije ponovno čitam knjige izraelskog lingvista Guya Deutschera i engleskog glazbenika Davida Toopa. Već spomenuta ljubav prema zvučnim knjigama ostala je do danas, tako da ih često slušam u slobodno vrijeme, ali i dok radim. Doduše, zamjeram si što nedovoljno čitam i slušam na hrvatskom jeziku, ali trudim se ispraviti to.