RAZGOVORI UGODNI: Karmela Špoljarić

1. Dugo je prošlo od objave tvog posljednjeg romana Major Tom do netom objavljenog romana Rašomon. Kako to?

Da, prošlo je gotovo pet godina otkad sam objavila svoju posljednju knjigu. No prije toga objavila sam tri knjige u roku od godine i pol, dva romana i jednu zbirku priča, pa sam se malo bila i zasitila. Ali, unatoč tome, pauza je bila duga, no u međuvremenu sam si morala „pisati život“, kako to volim reći. Neke su se promjene same dogodile, neke sam ja još dodatno pokrenula, tako da mi nije bilo dosadno, dapače . Općenito mislim da čovjek treba pisati onda kad za to ima potrebu, i kad ima što reći, a ne pisati samo da bi se periodički objavljivalo. S druge strane, disciplina pisanja također je važna, ali za to treba imati potrebni mir, a ja sam osoba koja se stalno kreće, putuje, i kreativna sam na više drugih razina. No evo me, tu sam, vratila sam se. Napisala sam roman.

2. Što je bio okidač za pisanje novog romana?

Okidač za pisanje uvijek je negdje u stvarnosti, ali kod mene to nikad nije neki konkretan događaj koji bih onda prepričavala u detalje, to je ponekad samo neki dojam koji usput pokupim i onda mi odjednom postane važan, ponekad je to tek jedna rečenica koju zapamtim. U ovom slučaju postoji jedan nejasni događaj koji se dogodio ne znam točno gdje i ne znam točno kome, ali on je u fikciji dobio neki sasvim novi oblik koji je onda pokrenuo neke druge dimenzije za koje sam pomislila da bi ih bilo dobro opisati.

3. U koje doba dana najčešće pišeš? Postoje li idealni uvjeti za pisanje i, ako da, koji su?

Ne postoji doba dana, postoji samo doba kreativnosti kad te sve vuče da sjedneš i pišeš. I inače je potreba za pisanjem jača od bilo kakvih uvjeta ili nedostatka vremena, to je ono kad pišeš unatoč svemu. Puno dobrih knjiga napisano je u nemogućim uvjetima, u noćnim satima i skučenim kuhinjama kad su djeca spremljena na spavanje, ili u kafićima uz jedan čaj jer se za drugo nije imalo novca. S druge strane, možeš imati sve vrijeme ovog svijeta i stol s pogledom na pučinu – ako ti nije vrijeme, nećeš ništa napisati.

4. Ljubiteljica si prirode, borkinja za prava životinja i općenito empatična osoba, usto si kreativna, talentirana i vrijedna. Koji dio sebe najviše voliš?

Pa ne bih se baš nazvala borkinjom jer bih time obezvrijedila one koji su svoj život doista posvetili borbi za prava životinja i prirodu općenito. Ja sam samo udomila jednog krasnog psa, postala sam vegetarijanka i promičem takav način života, u skladu s prirodom, jer sam joj zahvalna. Uz kreativnost i kretanje, odnosno putovanja, životinje su svijet kojem se divim. No to je moj život zadnjih desetak godina, a prije toga radila sam puno, učila, obrazovala se, stvarala materijalno. I onda sam u jednom trenutku podvukla crtu i počela živjeti s onim što imam, u sebi i oko sebe. Nešto od toga ljudi nalaze vrijednim, pa podučavam i druge oko sebe, putem svojih raznih radionica pisanja.

5. Tko prvi dobiva novi rukopis na čitanje?

Moja sestra, oduvijek. I još poneki kojima vjerujem. Tekstovi su mostovi povjerenja među ljudima.

6. Kakva si čitateljica, izbirljiva ili ne? Što ti je važno pri izboru knjige za čitanje?

Jako izbirljiva. I zato u pravilu ne govorim o tuđim knjigama, jer većina autora nije dovoljno zrela da bi bilo kakvu kolegijalnu primjedbu shvatila konstruktivno. No kod nas je to i inače u društvu problem, kritika se shvaća kao napad, a ne kao želja za nečim boljim, za nekom dobrom promjenom.