“Nebeska tijela”: intervju s Jokhom al-Harthi i Marilyn Booth

U nastavku vam prenosimo intervju s omanskom autoricom Jokhom al-Harthi i s Marilyn Booth, prevoditeljicom Nebeskih tijela na engleski jezik. Intervju je objavljen 1. 4. 2019. godine na The Booker Prizes uoči nominacije za prestižnu nagradu "Man Booker International", koju su u međuvremenu osvojile!

„Omanci kroz pisanje pozivaju druge da zavire u Oman otvorenog uma i srca“, rekla je Jokha al-Harthi kada su je pitali kako je to biti prva Omanka nominirana za "Man Booker International" nagradu, a prevoditeljica Marilyn Booth otkrila je kakav je osjećaj biti nominiran za tu prestižnu nagradu.

Jokha al-Harthi, autorica Nebeskih tijela

Kakav je osjećaj biti nominiran?
Ovo je predivna prilika da podijelim svoj unutarnji svijet s cijelim svijetom!

Možete li nam otkriti nešto više o naslovu Nebeska tijela?
Nebeska tijela pružaju uvid u raznolik svijet arapske, omanske obitelji, odnosno u živote triju sestara koje odrastaju u vremenu promjena u omanskoj povijesti. Željela sam oslikati živote koji su poznati široj omanskoj mladeži, a istovremeno i ponuditi povezanu društvenu sliku Omana u 21. stoljeću, osobito za one koji nisu izrazito upoznati s ovim dijelom svijeta.

Vi ste prva omanska autorica koja je nominirana za ovu nagradu. Čemu se nadate, što će svijet naučiti o Omanu?
Nadam se da će internacionalnim čitateljima pokazati da Oman ima aktivnu i talentiranu spisateljsku zajednicu koja živi i radi za umjetnost. Oni se žrtvuju i muče, ali i pronalaze sreću u pisanju, ili u umjetnosti, baš kao i u svemu ostalome. Riječ je o nečemu zajedničkome cijelom svijetu.
Omanci kroz pisanje pozivaju druge da zavire u Oman otvorenog uma i srca. Bez obzira na to gdje se nalazimo, ljubav, gubitak, prijateljstvo, bol i nada uvijek su isti osjećaji i čovječanstvu treba dosta vremena i truda  da bi povjerovalo u ovu istinu.

Marilyn Booth, prevoditeljica Nebeskih tijela

Kakav je osjećaj biti nominiran?
Velika je ovo čast i osim što sam presretna zbog autorice i sebe same, sretna sam i zbog Sandstonea, male nakladničke kuće u Škotskoj koja je odlučila objaviti ovu knjigu iako nikad prije nije objavila nijedno djelo arapske literature. Raduje me što je ovo djelo približilo omansku književnost široj publici. I, na kraju, veoma cijenim što ova nagrada prepoznaje ne samo snagu djela na izvornom jeziku, na jeziku na kojem je zamišljen i napisan, već i vrijednost prijevoda kao proizvoda kreativnog pisanja i odgovornosti prema čitateljima i prema autoru originala.

Što vam se najviše svidjelo kod prevođenja Nebeskih tijela?
Jokha al-Harthi oživjela je stresne i predivne obiteljske odnose i veze u okviru kompleksne političke i društvene povijesti Omana. Stoga cijenim ovaj roman kao duboko, emocionalno i povijesno djelo koje ne izbjegava teške aspekte nacionalne povijesti. Ali ono što mi se najviše svidjelo svakako je upotreba jezika i dijalekata: različiti idiomi ili sociolekti različito smještenih likova, živopisna upotreba lokalnih izraza i običaja, osobito u ženskim razgovorima. Jako mi se sviđa što Jokha ne piše za čitatelje koji ne poznaju Oman: ne trudi se objasniti stvari. To je izazovno za prevoditelja, jer on se mora s čitateljem sresti na pola puta, s nadom da su čitatelji arapske literature spremni potruditi se malo. A tu je i klasična arapska poezija, predivna u sklopu romana, ali ogroman izazov za prevoditelja!

Što čitatelji mogu naučiti o suvremenom arapskom svijetu iz ove knjige?
Kao u bilo kojem vremenu i prostoru generacije imaju drugačije poglede na svoja društva, stoga je generacijski jaz jedna od karakteristika romana, koji će rezonirati s čitateljima različitih pozadina. Čitatelji će naučiti o povijesti Omana, ali ne direktno: nadam se da će ih roman potaknuti da zarone dublje u fascinantni svijet tog društva. Roman zamišlja povijest iz „posrednih“ perspektiva, koje inače nemaju glas: iz perspektiva žena i robova, ili nekadašnjih robova (žena i muškaraca). Ali željela bih naglasiti i ono što često primjećujem: arapska fikcija često se gleda kao karta u arapski svijet više nego kao prvenstveno umjetnost, izmišljeno pisanje, pomicanje granica onoga što može biti zamišljeno i zapisano. Dakle, priznanje Man Booker International za literarnu izvrsnost iznimno je važno iz više razloga. Ono što se zapravo nauči iz ovog romana o arapskom svijetu jest da postoje izvrsni pisci fikcije (ali i pjesnici i pisci kreativne nefikcije) u regiji, dakle ne samo u poznatijim književnim središtima kao što su Egipat, Palestina, Libanon, Maroko i druga, već i u manje poznatim zemljama poput Omana. Također, što je možda i najznačajnije, roman jasno pokazuje koliko su svi slični u svakodnevici, u ljudskoj i emotivnoj interakciji, i kako su društva, koja su naizgled toliko različita, u suštini zapravo vrlo slična.