RAZGOVORI UGODNI: Dražen Lisak
1. Upravo ti je objavljen roman prvijenac Kralj hakla. Što nam možeš reći o romanu i kako to da si se odlučio napisati ga?
Ne znam zašto, no još kao klinac htio sam postati pisac, ali bio sam lijen sjesti i pisati. Napisao sam, doduše, nekoliko kratkih priča za Quorum prije tridesetak godina. Kratkih, kako bih sebi dokazao da umijem pisati a da se opet ne „patim“ predugo.
Već više od 40 godina pišem poeziju za samoga sebe, no nisam htio biti pjesnik, nego baš pisac. Roman je bio moj izazov. Stendhal, Dostojevski, Cervantes, Süskind, Hesse – uzori.
Dok sam bio mlad, bio sam uvjeren da će moj roman biti čudo – samo nije bilo mog romana! Da nisam prije tri godine upoznao svoju Tanju, tko zna bi li ga ikad i bilo. Tako da mi je moja žena iz snova pomogla ostvariti dječački san.
Sinula mi je bila ideja za roman, kao što su mi sijevale stotine ideja svih ovih godina, a Tanja je rekla – napiši. Pa sam ja napisao. Pa je rekla – ovo briši, a ovo dalje piši. Pa jesam. Pa je rekla – e sad si propisao, tjeraj dalje, pa ja dotjerao do kraja.
- Tko je prvi pročitao tvoj rukopis, kakve su bile reakcije?
Tanja, naravno. Čitala i uredila, odnosno dovela u red. Gdje god sam ja ljudskoj rasi nesebično i diskretno želio podariti najdublje životne istine, urešene mojim genijalnim stilom, tu bih našao njezinu opasku: „Suvišno, izbaci.“
Osim toga, mučila me i pravopisom i gramatikom. Ona bi greške samo označila, pa sam ih ja sam dugo i mukotrpno morao ispravljati. Da ponovno naučim jezik koji sam, eto, malo zaboravio u trideset godina pečalbe. Isprva sam gunđao, onda prespavao i prihvatio (skoro) sve njezine opaske. I ispravio sve proklete jezične greške. Uhvatila se te gramatike k'o pijan plota.
Čekaj, jesam li ja ono maloprije rekao da je ona moja žena iz snova?
- Kralj hakla u opisu je roman o Zagrebu kakav je nekad bio, postoje li kod tebe neki nerazriješeni odnosi s rodnim gradom?
Nema nikakvih nerazriješenih odnosa između mene i Zagreba. Sve je jasno: ja njega obožavam, a njemu je svejedno.
- U Nizozemskoj živiš i radiš već dugi niz godina, pratiš li hrvatsku književnu scenu? Čitaš li više hrvatske ili nizozemske pisce?
Kako da se ovdje izvučem... Ne pratim ni jednu ni drugu književnu scenu. Obično čitam publicistiku i filozofiju, a ako se dohvatim literature, onda pretežno čitam klasike. Hm, zvuči snobovski… Od Nizozemaca sam zadnje čitao Multatulija i Mulischa, od naših Krležu i Andrića, a od suvremenika Antu Tomića, jer su mi ga poklonili. Hvala im, umirao sam od smijeha!
U svoju korist još bih dodao da sam nedavno nabavio i knjigu Plavi ponedjeljci Arnona Grunberga, trenutno možda najpoznatijeg nizozemskog pisca. Znam, znam, puno premalo. Ako napišem još jedan roman, obećavam da ću se bolje pripremiti za ovakva pitanja.
- Je li ti pisanje Kralja hakla promijenilo uobičajeni dnevni ritam i u kojem smislu?
Da, svakako. Nakon svih tih godina latentnog pisanja, odjednom sam se našao usred stvarnog pisanja romana. Roman je postao prioritet. Cijelo mi je vrijeme u glavi bila misao da moram požuriti jer ne mogu vječno krasti sate od drugih obveza. Prisilio sam se da redovito pišem, i kad mi se ne bi dalo, i kad mi nikako nije išlo.
Pisao sam brzo i bez puno osvrtanja. Kad sam završio, na pamet mi je palo puno toga što je moglo drukčije. No rekao sam sebi da moram znati dići ruke od knjige, u maniri dvorskog slikara Aleksandra Velikog, koji je ismijavao svog konkurenta upravo rečenicom da ne zna dići ruke od slike.
- Što misliš o „žicanju“ knjiga?
Nisam nikad o tome razmišljao, ali ustvari jako zanimljivo pitanje! Psihološki gledano, sve što dobijemo besplatno veseli nas. Pa je shvatljivo da neki probaju. Na nekoj razini to je i pohvala knjizi. Iako, kad nažicaš lošu knjigu, brzo te prođe veselje. S druge strane, slike nitko ne žica jer su skupe. Knjige su možda najpogodnija stvar za žicanje. Knjige i cigarete. Možda je ovo tema za roman? Već vidim naslov - Žicar knjiga.
Ako netko žica knjige, a može si ih lako priuštiti, onda to nije u redu prema ljudima koji žive od prodaje knjiga.
U slučaju da je žicar siromašni zaljubljenik u knjige, žicanje je čak simpatično. No ako se pokaže da taj zaljubljenik nažicane knjige ne čita, nego ih samo skuplja, sve postaje antipatično.
Ali opet, ako žicar knjigu može dobro promovirati, onda je svima simpatičan, bez obzira na kupovnu moć.
Dobro, evo prestajem.
- Što bi poručio ljudima koji ne čitaju?
Da pročitaju Kralja hakla.