Zapinjemo

Osim brutalno jasne, kratkopotezne osjećajnosti, Romanin rukopis Zapinjemo napučen je onim što teče žilama svakog autentičnog pjesnika: dojmljivim slikama. Pročišćen izraz nesebično daje mjesta tajni onog precizno i jasno neizrečenog. Taj izraz osobito uzmiče pred pjesničkim plemstvom tišine; svim onim finim slojevima značenja onkraj otisnute riječi. Ne čudi da je toponim rijeke u nje čest motiv i o kojem piše cijele pjesme. Šuma, rijeka i njezina tišina u ovim pjesmama zovu na spoj, nazovimo to s autoricom – natapanje. Rijeka, gipkost tog horizontalnog kontinuuma smiruje sva suvišna ispoljavanja, površine, i što je najgore – vulkane lirskoga subjekta. Ali rijeka samo smiruje. Ne zove u korito onako prijetvorno omamljujuće, sirenski. Tišina kao da je jedna od najboljih riječi za rijeku. I za čovjeka koji stoji kraj rijeke. Ili je čak ispod nje.

U rijetkoj karizmi oporosti, Romana Brolih ne koketira, ne zavodi čitateljstvo. No iako je stihovna organizacija prozračna do stanja etera i najčešće minimalistički škrta, autorica specifičnom jezičnom tehnologijom riječi i iskaze dovodi u neočekivane spojeve. Tako nastaju zanosne konstelacije čiju istinu čitatelj lako uviđa. Time nas Brolih nesvjesno pridobiva za svoje putovanje; tiho nas, ali moćno zaljubljuje. I zato se brzo, još od prve pjesme, Soba, događa ono zbog čega i volimo dobru poeziju: užitak u tekstu.