Isijavanje

U romanu Isijavanje Namika Kabila emigrant Besim vraća se iz Švedske u rodnu Hercegovinu, u scenografiju davnih uspomena za koje vjeruje da mu više ne mogu ništa. Kuća je na mjestu i čitava, ali isijava kao da je zgarište. Ta žerava nema veze s vatrom koju je moguće ugasiti, nego s onom neugasivom – vatrom pripadnosti i vlastitog postanka koja tinja uvijek na istom mjestu, tamo odakle su čovjeka iščupali da bi ga presadili drugdje. I dok se kuća zbog naraslog čempresa ovom povratniku čini manjom nego prije, svaka se od tamo ostavljenih ljubavi sada čini još većom: i ljubav prema majci koja se iz progonstva nije vratila za života, i nekoć zabranjena ljubav prema ženi koja danas nosi crninu za bratom stradalim u ratu, i sve one manje ali jednako neugasive ljubavi prema pejzažima, mirisima, okusima i drugim osjetilnim kodovima zavičaja i odrastanja. U taj je pepeo samo trebalo puhnuti izbliza da bi plamen opet oživio, da bi priča o jednom povratku zaslužila roman o čovjeku koji želi prodati kuću – a kuća mu ne da da je proda.
Pišući o našim univerzalnim životnim požarima i intimnim zgarištima, Namik Kabil majstorski balansira na granici filma, života i fikcije, pretačući stvaralački materijal u jezik bez viškova i priču bez manjkova koja u sebi nosi iznimnu snagu i jedinstvenu umjetničku uvjerljivost.