Glumac… je glumac… je glumac

Život sam proveo s glumcima, pričajući priče kroz njih. O njihovoj iskrenosti ovisila je vjerodostojnost svega što sam radio, i svašta sam s njima doživio, ali samo su me dvojica mimo moje volje uspjela uvući u svoju igru. U Beogradu 1975., u blizini Ateljea 212, zaorilo se: „Vojničeee!” Prepoznao sam glas i znajući što slijedi ubrzao. No sustiglo me još glasnije: „Voooojničeeeeee!” Stao sam i pogledao na drugu stranu, odakle mi je glumac Bata Stojković mahao da priđem.
Publika se u trenu okupila. Prešao sam ulicu, stao pred Batu, a on je iz novčanika izvukao hiljadu dinara i teatralno ih gurnuo u džep mog vojničkog šinjela. „Evo, neka se nađe!” rekao je glasno. Narod je zapljeskao, a on im se naklonom zahvalio, mahnuo mi i otišao niz ulicu.
U Zagrebu 1979., u podrumskoj sali na Trgu žrtava fašizma, na scenu je izašao glumac Zijah A. Sokolović i počeo me vrijeđati: „Zašto ste sjeli tu, u prvi red, kao da ste neka važna ličnost. Pogledajte, najgluplji uvijek sjede u prvim redovima. Lijepo obučen, a glup.“ Nakon uvreda slijedio je izljev ljubavi, a zatim ruganje jer sam povjerovao u ljubav. I tako u krug, kao u nekom oceanskom valu gdje ne znaš što je gore a što dolje, što je stvarnost, što iluzija.
S predstave Glumac... je glumac... je glumac izašao sam ošamućen, snažno žudeći da čovjeku kojega ne poznajem opsujem mater. Umjesto toga, otišao sam do njega i ponudio mu ulogu u filmu Samo jednom se ljubi.

Rajko Grlić