Apneja

Lorenzo Amurri ima dvadeset šest godina i živi u Rimu s djevojkom Johannom. Glazbenik je, svira gitaru u rock bendu i živi punim plućima. Tog mu se jutra nikako nije dalo ustati iz toplog kreveta da bi otišao na skijanje s prijateljima. Ipak je ustao. I to je bio posljednji put da je stao na vlastite noge. Od pada na skijalištu potpuno mu je uništena kralješnica i izgubio je osjet od struka naniže. Nakon borbe za život i mjeseci rehabilitacije u švicarskoj klinici vraća se u obiteljski dom i započinje ono što liječnici groteskno nazivaju „normalnim životom“. Nakon što su mu se svi snovi rasplinuli u trenutku snježne bjeline, piše svoju istinu o tome kako živjeti i preživjeti u zatvoru vlastita tijela.

Ovo je istinita priča lišena patetike i tabua, priča o paklu ovisnosti o drugim ljudima, priča u kojoj je bez zadrške ogoljena seksualna i fiziološka intima o kojoj se rijetko govori, a gotovo nikada ne piše. Ono što guši u Amurrijevoj apneji nije nedostatak zraka, već misli o samoubojstvu i nemogućnost bavljenja najvećom životnom strašću – glazbom. Miljama daleko od težnje da postane površno motivacijsko štivo, u ovom se hrabrom romanu skriva put ljudske duše od rezignacije do prihvaćanja. Put na kojemu će uvidjeti da jedina istinska sloboda pokreta leži u slobodi misli.

„Ova se knjiga čita u jednom dahu, tjera nas da se zagledamo u skrivene kutke misli, u zatomljena mjesta u koja nikada uistinu ne skrećemo pogled.“  
Annalena Benini, Corriere della Sera

„Tajna uspjeha ovog hrabrog romana leži u tome da dok Lorenzo uči ponovo ovladati svojim tijelom, mora naučiti i kako ovladati svojim emocijama.“
Antonio D’Orrico, Sette, Corriere della Sera

„Amurrijeva duša dugo je zadržavala dah, a ovim romanom napokon je raširila krila poput labuda.“
Enrica Brocardo, Vanity Fair

„Čitajući Apneju čitatelj plače, pati u tišini s glavnim likom. Pada u apneju, ali se i izdiže, i uspijeva se na kraju i smijati, kao što to biva i u životu, čak i nesrećama.“
Massimiliano Castellani, Avvenire

„Napokon nešto iskreno, autentično.“
Paolo Bianchi, Libero