INTERVJU: Szczepan Twardoch, uoči promocije knjige “Morfij”

Szczepan Twardoch tretmanom žena u novom romanu ljuti feministice.

Novi roman "Morfij" poljskoga književnika prodan je u 110.000 primjeraka, a na hrvatski ga je preveo Emilio Nuić

Zagrebački gost, poljski autor Szczepan Twardoch ima trideset i devet godina i petnaestak knjiga. Roman “Morfij”, radnjom smješten na početak Drugog svjetskog rata, u vrijeme dolaska Nijemaca u Varšavu, na hrvatski je preveo Emilio Nuić za Hena com i biblioteku Europa iznutra i izvana. U Poljskoj je taj roman prodan u 110.000 primjeraka.

Je li “Morfij” povijesni roman?

Glavni je lik proizvod fikcije. Međutim, okolnosti u kojima se nalazi povijesno su utemeljene. Kada u poljskom jeziku kažemo povijesna fikcija, prvenstveno mislimo na neki određeni cilj smješten u neko povijesno razdoblje. U tom smislu “Morfij” nije povijesni roman jer mene ne zanima popularizacija povijesti kao takve. Konkretna povijesna situacija u kojoj se našao glavni lik “Morfija” služi kao scenografija kako bi se prikazalo stanje čovjeka koji se u njoj našao.

Jeste li roman završili s tri točke i ostavili mogućnost nastavka?

 Ne. Roman završava smrću glavnog lika.

Tko vam je bio uzor za lik Willemanna?

Willemannov otac istinski je predstavnik šleske plemićke obitelji. Međutim, lik Konstantyna je u potpunosti fiktivan bez uzora. Čitao sam dnevnik njemačkog generala Heinza Guderiana u kojem bi se mogli naći dijelovi Willemanna. Guderian je imao rođaka koji je ratovao u poljskoj vojsci, a nakon poljskog poraza prešao je na njemačku stranu. Mene kao pisca zanima složenost identiteta unutar jednog čovjeka budući da i sam dosta intenzivno doživljavam pitanje nacionalnog identiteta. Pitanje identitetske pripadnosti nekom narodu javlja se u svim mojim djelima.

Kako je na “Morfij” reagirala židovska zajednica u Poljskoj?

Prije Drugog svjetskog rata u Poljskoj je od ukupnog broja stanovništva čak trideset posto bilo Židova. Sada ih je malo i ne znam točan broj. Teško je razaznati tko se danas u Poljskoj identificira kao Židov, a tko kao Poljak židovskog porijekla. Ne sjećam se konkretne reakcije pripadnika židovske zajednice na “Morfij”. Pitanje židovskog identiteta u Poljskoj dobro poznajem jer sam se u drugim romanima bavio i varšavskim Židovima.

A je li bilo reakcija na ženske likove prema kojima Willemann ima specifičan odnos?

U Poljskoj je knjiga izdana prije šest godina. I dalje se događaju prilično kritični glasovi radikalnije struje poljskih feministkinja. Ali ja se ne bavim sadržajem recenzija jer sam ono što sam imao reći rekao u romanu. Ne vraćam se onome što recenzenti pišu, bilo da su blagonakloni ili ne. Ponekad to zna biti frustrirajuće jer bi čovjek poželio odgovoriti recenzentu koji je zlonamjeran. Kao pisac sam bez mogućnosti obrane pred kritičarom koji, za razliku od pisca, nema što izgubiti.

Kakav odnos imate prema vlastitom identitetu?

 Ja sam Šležanin i osjećam se kao Šležanin, ali pišem na poljskom jeziku i pripadam poljskoj književnosti. Svoj identitet, kada je u pitanju književnost, vežem uz poljsku kulturu. Conrad je pisao na engleskom i pripada engleskoj književnosti iako je poljskog porijekla, a Kundera je počeo pisati na francuskom jeziku pa dio njegova književnog opusa pripada francuskoj književnosti iako je etnički gledano Čeh. Tako se i ja osjećam kao etnički Šležanin koji govori poljski i piše na poljskom jeziku pa i moja književna djela pripadaju poljskom jezičnom krugu. U Poljskoj se sada pojavilo šlesko izdanje romana “Drach” koji sam prvo objavio na poljskom jeziku.

Pišete li vi na šleskom jeziku?

U stanju sam pisati na šleskom i govorim šleski jer mi je to materinski jezik. Ali jezik moje kreativne književne mašte je poljski. Ne bih bio u stanju napisati roman u cijelosti na šleskom. U slučaju romana “Drach” zamolio sam drugu osobu koja mnogo bolje govori šleski da ga prevede.

U “Morfiju” se pojavljuje i nadrealni lik. Jeste li njime htjeli zbuniti čitatelje ili sebe?

Za potrebe romana bio mi je nužan sveznajući narator. Ali imam iracionalno gađenje prema sveznajućem naratoru u trećem licu jer, kada čitam takve romane, uvijek se pitam tko mi se obraća i kakav je odnos naratora i autora. Trebao mi je sveznajući narator koji ima osobnost i emotivni odnos prema likovima. I u Eliotovoj “Pustoj zemlji” pojavljuju se dvojica muškaraca koja idu preko Antarktika, a imaju dojam da ih je troje. Nisam imao potrebu za preciziranjem identiteta naratorice. Ljudi je doživljavaju boginjom sudbine, đavlom ženskoga roda, demonom...

Ali ona je ipak naklonjena Willemannu do samog kraja romana?

Tako je. Ona ga na određen način voli.

Tko su vaši čitatelji u Poljskoj?

Prosječni čitatelji knjiga. Razlika je možda u Šleziji gdje me se doživljava na drugi način. Šležani me doživljavaju emocionalno snažnije jer se o Šležanima i šleskom jeziku nije toliko govorilo u Poljskoj pa su oni obavijeni velom tajne. Ali cilj romana ne bi trebalo biti rješavanje nekih pitanja. Cilj romana je roman sam.

Razgovarao Denis Derk.