INTERVJU: Splitska književnica Aleksandra Kardum objavila je novu knjigu “Soba moje sestre”

Kad okolina primijeti simptome, depresija je već pobijedila pacijenta, kaže književnica Aleksandra Kardum koja je provela istraživanje za svoj novi roman 'Soba moje sestre'

Nakon devet godina pauze, koliko je prošlo od njezina prethodnog romana, splitska književnica Aleksandra Kardum objavila je novu knjigu.

Roman pod naslovom "Soba moje sestre" izišao je u izdavačkoj kući Hena com, a ovoga petka, 1. ožujka u Gradskoj knjižnici Marka Marulića s početkom u 18.30 predstavlja se splitskoj publici.

Predstavljanje knjige moderira Patricija Horvat, o knjizi će govoriti Marina Vujčić iz Hena coma i autorica, glumica Bruna Bebić pročitat će neke ulomke, Ksenija Varvodić Periš će pjevati, a psihijatar dr. Zoran Vujnović će o knjizi govoriti iz stručne perspektive.

Naime, roman, u stvari tri priče koje grade istu temu, u središtu ima likove oboljele od depresije sa suicidalnim sklonostima pa će to biti prilika i za izvanknjiževni, medicinski diskurs.

Aleksandra Kardum profesionalno se usavršavala u području glazbene terapije i pedagogije, magistrirala je na znanstvenom studiju pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a pred obranom je doktorata na istom fakultetu.

Posljednjih 18 godina radi kao glazbeni terapeut za djecu s autizmom.

Objavila je romane "Ono što sam prešutjela" (2005.), "Spavaš li?" (2007.) i "Pratim te" (2010.). Kao i prethodne, i roman "Soba moje sestre" odlikuje autoričina izrazita emocionalnost, filigranska psihologizacija likova i dinamični dijalozi.

Zašto ste se odlučili na trodijelnu formu romana? - pitam je za početak.

- Depresija je toliko složena u svojoj pojavnosti da je jedna priča bila "pretijesna".

Mnoštvo je različitih simptoma koji ne moraju uvijek biti oni poznati - tuga, bezvoljnost, beznađe - pogotovo u ranoj fazi.

Nadalje, brojni su aspekti s kojih možemo "osvijetliti" tu temu: partnerski ili supružnički odnos u situaciji gdje jedan od partnera oboli, način na koji se nose djeca s depresijom ili suicidom roditelja, odnos prema oboljelom u sredini u kojoj živi, uloga naslijeđa, dječja depresija...

Ako bismo htjeli literarno obraditi ovu temu u svoj njezinoj kompleksnosti, ovaj broj priča i likova je, malo je reći, oskudan.

 

Situacije stvarnih ljudi

U svakoj od priča postoji netko tko planira samoubojstvo a ono na različite načine utječe na okolinu. Koliki je krug unesrećenih?

- Poznajem više osoba koje su u obitelji imale suicid prouzročen depresijom.

Svatko se, razumije se, nosi s time na svoj način – neke osobe tu situaciju, same ili uz stručnu pomoć, poslože, na neki je način zaokruže i pronađu svoj mir.

 Također, postoje situacije gdje se osoba godinama ne može pomiriti s realnošću, muči se neodgovorenim pitanjima, gnjevom ili krivnjom. Potresna je osuda koju znaju izricati djeca unesrećenih, u smislu "da me je voljela, nikada me ne bi napustila".

Te riječi, iz perspektive djeteta, imaju smisla, međutim – odrastanjem, zrelošću i informiranjem o depresiji dolazi do shvaćanja da je to drukčije stanje uma koje ne možemo mjeriti standardnim životnim kriterijima.

Netko tko je pregorio vlastiti život i oduzeo si ga na, i to se često događa, okrutan ili mučan način, zasigurno više ne poima stvarnost racionalno, ili, najblaže rečeno, ne onako kako drugi očekuju.

 

Samoubojicu je lik vašeg romana "prepoznao" po glazbi koju svira, pa to implicira da postoji glazba koja ide u paketu s mračnim mislima. Može li to biti povezano?

- Glazba je jednostavno – glazba. Što će netko u njoj vidjeti ili prepoznati, isključivo zrcali njegovu osobnost, afinitete, trenutno emotivno stanje, životne okolnosti.

Upravo o tome i pišem, žena u romanu koja se poslužila glazbom kao porukom zapravo manipulira ljudima iz svoje okoline.

Cilj joj je bio da njezin pokušaj samoubojstva bude neuspješan, u čemu je, naposljetku, i uspjela.

Nekada i takvi pokušaji skretanja pažnje i poziva upomoć završe kobno, ali to je neka druga tema. Muškarac, njezin susjed koji je "primio poruku" glazbom, a koji je karakterom senzibilan, plemenit i osjetljiv na ljude, dao joj je to značenje.

Ukratko, rekla bih: ne kreira glazba nama atmosferu, nego mi njoj.

 

U priči "Ona druga" do u detalj se bavite tjelesnim manifestacijama ovog psihičkog oboljenja. Kako okolina može prepoznati da nekome treba pomoć?

- Da, kad okolina počne primjećivati ove simptome, obično je to već uznapredovala depresija.

Govorim o situacijama "stvarnih ljudi" s kojima sam razgovarala: evidentna je motorička usporenost, "teški udovi", poteškoće u praćenju razgovora, kratke rečenice i siromašan rječnik, infantilnost u ponašanju, agitacija u smislu ponavljajućih pokreta kojima pokušavaju odagnati misli ili nelagodu.

Jedan od najranijih znakova je, o tome svjedoči i struka, nelagoda u prisutnosti drugih ljudi i, posljedično, izbjegavanje društva – upravo zbog postojanja tih poteškoća.

 

Strah od onog što dolazi

Zašto vaši likovi o depresiji teško razgovaraju upravo s najbližima, pa je to izvor mnogih nesporazuma?

- Zahvalna sam onim ljudima koji su sa mnom podijelili intimna iskustva o depresiji. Na temelju, između ostaloga, i tih iskustava, nastala je ova knjiga.

Međutim, ista ta iskustva nisu podijelili, primjerice, sa svojim životnim partnerima ili roditeljima, sve dok bolest nije uznapredovala toliko da se to više nije moglo sakriti.

Pretpostavljam da ih je najviše kočio strah od siline onoga što ih je snašlo: hoće li ih partner razumjeti, hoće li ih napustiti, hoće li uopće više moći funkcionirati kao supružnik, roditelj, član društva.

Stoga radije biraju šutnju i nadu da će "sve proći kao što je i došlo", kako kaže lik u romanu. Te sam strahove nastojala prenijeti i u priču.

 

Postoji li stigma mentalnih bolesti kod nas?

- Uzimajući u obzir što o tome kažu stručnjaci, najčešća je tvrdnja da se nedovoljan broj ljudi liječi od depresije zbog srama i straha.

U korijenu je nelagoda i zebnja da će ih okolina odbaciti ili drukčije gledati na njih ili, posredno, čitavu obitelj.

Također, ako oslušnete što o tome misle "obični ljudi", može se općenito uočiti nedovoljna informiranost.

Depresija se često svrstava u isti koš s ostalim mentalnim bolestima i primjetan je zazor ljudi prema oboljelima.

Reakcije su utemeljene na predrasudama, od onih da je "to nešto čega ili koga se treba kloniti" do sažaljenja – koje također nije ohrabrujuće ni afirmativno za oboljelog.

Viša razina znanja vodi boljem razumijevanju, većoj toleranciji, i samim tim - zdravijem stavu društva prema ovom sve prisutnijem problemu.

 

Razgovarala Jasenka Leskur.