Listopad je. Pada lišće, ali padaju i knjige. Na naše police i u vaše krilo. Objedinili smo ih zajedničkom temom: pokreta – pojedinaca u pokretu, ali i cijelih generacija. Zapravo, cijelog niza njih... Svaka je oblikovana svojim vremenom i svojom geografijom, ali sve su povezane istom silnicom: nemogućnošću da ostanu tamo gdje jesu. Povijest nam neprestano pokazuje da kretanje nije samo fizičko – ono je i unutarnje, mentalno, emocionalno. Nekada je to egzil – onaj silom nametnuti, poput mnogih koje pamtimo. Nekada su to migracije – ne samo ekonomske ili političke, nego i kulturne. Ponekad je pokret intiman: dogodi se pomak u vlastitoj svijesti, dogodi se prijelaz iz tuge u sjećanje, iz krivnje u pomirenje, iz straha u ljubav.

Pokret je identitet – od kubanske dijaspore do čileanskih sanjara, od tihe bjeline korejskih pejzaža i praških ambasada, do danskih maturalnih zabava i jadranskih birtija. Priče koje slijede nose nas dalje, podsjećaju da generacije u pokretu nisu samo migranti i prognanici, nego i svi mi koji iznova biramo tko smo i kamo idemo. Kretanje znači promjenu. Nema generacije koja se ne mijenja. Ono što nas određuje nije statičnost nego prijelaz – prelazak granica, pragova, vremena i jezika. Generacije u pokretu raspršene su kao prašina na vjetru, povezane i razdvojene istodobno, stalno na granici između pripadanja i gubitka. Knjige o kojima je riječ svaka na svoj način utjelovljuju tu dinamiku: one svjedoče o tome da pokret, bio on fizički ili unutarnji, jest konstanta ljudskog iskustva.

Pokret je identitet – od kubanske dijaspore do čileanskih sanjara, od tihe bjeline korejskih pejzaža i praških ambasada, do danskih maturalnih zabava i jadranskih birtija.

Nije naodmet spomenuti da naš europski projekt (2025. – 2027.) nosi naziv Generacije u pokretu: žene i mladi u europskoj književnosti. Jedna od knjiga, točnije Kvantni skok Lise Villadsen pripada tom projektu i namijenjena je mladima, ali ne samo njima jer bi je trebali obavezno pročitati i stari. 

No krenimo redom, krenimo od bliske nam i drage: Martine Mlinarević i njezina čudesna novog romana Prenijet ću te preko Praga.

Prenijet ću te preko Praga roman je o ljubavi i dobru jačem od svih granica – knjiga koja vraća vjeru u čovjeka. Knjiga koja će obilježiti jesen, zimu, proljeće i tko zna što sve ne...

Riječ Martinina, znamo to svi, divna je i važna...Ona se ne čuje, ona zvoni...Već je i u naslovu knjige pokret, ali cijela radnja prati kretanje koje se događa na svim razinama – fizičkoj, diplomatskoj, emotivnoj. Likovi se sele iz Odesse i Ljubuškog u Prag, a u tom gradu pronalaze novu zajednicu, dokaz da odlazak ne mora biti samo gubitak, nego i mogućnost stvaranja nečeg novog. Martina piše iz osobne, ranjive točke, ne skrivajući blizinu smrti ni težinu uvreda, ali njezin roman pokazuje kako ljubav i dobrota mogu biti snage koje nadilaze granice i pragove. To je knjiga o tome kako ljudi u pokretu mogu pronaći smisao – ne u velikim političkim projektima, nego u malim, ljudskim gestama koje stvaraju krugove kao što ih stvaraju kamenčići u mirnoj vodi.

Prenijet ću te preko Praga roman je o ljubavi i dobru jačem od svih granica – knjiga koja vraća vjeru u čovjeka. Knjiga koja će obilježiti jesen, zimu, proljeće i tko zna što sve ne...

Leonardo Padura: Kao prašina na vjetru

Ako ste čitali Padurina Čovjeka koji je volio pse (dva su hrvatska izdanja već) onda znate o kakvom je književnom gabaritu riječ. Padurin „novi“ monumentalni roman Kao prašina na vjetru razotkriva kako se kubanska povijest prelila u osobne živote generacije koja se rasula svijetom. Kuća u Havani (Clarina puževa kućica), arhitektonski dragulj i utočište u godinama represije, postaje polazišna točka jedne epopeje. Iz nje kreće mreža prijatelja, ljubavi i izdaja, rasuta poput peludi – u Miamiju, Madridu, Havani, New Yorku. To je roman o pripadanju i o nemogućnosti da se pripada, o generaciji koja je obilježena revolucijom, cenzurom i stalnom čežnjom za punim tanjurom, ali prije svega za slobodom.

Padurin „novi“ monumentalni roman Kao prašina na vjetru razotkriva kako se kubanska povijest prelila u osobne živote generacije koja se rasula svijetom. Kuća u Havani (Clarina puževa kućica), arhitektonski dragulj i utočište u godinama represije, postaje polazišna točka jedne epopeje. 

U Padurinom svijetu pokret nije izbor nego nužnost koju prati pitanje što se proteže do katarzičnog finala: može li se magnetizam zajedničke prošlosti ikada doista izgubiti ili će, poput prašine, uvijek pronaći način da se slegne na srca onih koji su je jednom udahnuli? Epska je to priča o kubanskoj generaciji raspršenoj svijetom – roman koji će vam pokazati koliko nas dom nikada do kraja ne napusti. Padura, taj veliki pisac velikih djela, snažnih rečenica, jasnih poruka i zavodljivog humora zablistao je ponovno...Njegovi štovatelji, ali i oni koji će to tek postati imaju razloga za veselje...Prevela sa španjolskog Duška Gerić Koren.

Alejandro Zambra: Čileanski pjesnik

Prvi put predstavljamo i jednog proslavljenog Čileanca: Alejandra Zambru. On u Čileanskom pjesniku piše o egzilu koji se zbiva u obiteljskom krugu, u ljubavi i u jeziku. Gonzalo i Carla, njihova ljubav, Vicente kao sin i učenik – sve to čini obitelj u nastajanju, obitelj koja se premješta, ali se ne raspada. Kada Vicente odraste i s američkom novinarkom Pru otkrije čileansku zajednicu pjesnika, roman se otvara prema ideji da migracije nisu samo prostorne, nego i kulturne. Nameće se premisa da je poezija egzil iz svakodnevnog, a obitelj može biti i izabrana, a ne samo zadana.

Čileanski pjesnik moćna je i duhovita oda obitelji, poeziji i ljubavi – roman koji će vas osvojiti toplinom i lucidnošću. 

Zambra dirljivo bilježi male pomake – nesigurnosti, nade, izdaje – pokazujući da je kretanje ponekad ono što nas izdvaja iz vlastite intime i pretvara u likove šire, kolektivne priče. Čileanski pjesnik moćna je i duhovita oda obitelji, poeziji i ljubavi – roman koji će vas osvojiti toplinom i lucidnošću. Prevela sa španjolskog Nikolina Židek.

Han Kang: Bijela knjiga

Na veselje njezinih fanova stiže i novoprevedeni roman nobelovke Han Kang Bijela knjiga. U njoj se Han predstavlja na nov, osebujan i konceptualan način: ona piše iznutra, iz zone gdje se kretanje odvija između tuge i sjećanja. Njezina pripovjedačica, u tuđoj zemlji, počinje zamišljati bijele predmete – sol, snijeg, papir – i u njih upisuje neproživljeni život svoje sestre.

Na veselje njezinih fanova stiže i novoprevedeni roman nobelovke Han Kang Bijela knjiga. U njoj se Han predstavlja na nov, osebujan i konceptualan način: ona piše iznutra, iz zone gdje se kretanje odvija između tuge i sjećanja. 

Djevojčica je, naime, živjela nepuna dva sata. Riječ je „kretanju“ koji ne ide kroz prostore nego kroz vrijeme, koje vraća ono što je izgubljeno i pretvara ga u meditaciju. Bijela knjiga pokazuje da je i tugovanje oblik migracije – prelazak iz prošlosti u sadašnjost, iz šutnje u jezik. Kroz lirsku preciznost Han Kang stvara svijet u kojem su i najmanji pomaci – prvi dah, prvi snijeg – monumentalni, jer su jedino što nam ostaje od onih koji nisu uspjeli ostati. Poetska meditacija o gubitku i krhkosti postojanja – priča je koja pretvara tišinu u nezaboravnu, zadivljujuću književnost. Knjiga je oplemenjena crno bijelim fotografijama, zajedničim projektom Han Kang i Douglasa Seoka. Prevela s engleskog Mirna Čubranić.

Odavno smo već najavili roman Imena Florence Knapp. To je debitantski roman koji je zapalio i medije i čitatelje diljem svijeta. Spremite se na priču koja udara nisko ispod pojasa i u sekundi vam izbije dah...
Nije da nema priča sa sličnom temom – temom obiteljskog nasilja. Ima dakako, ali  način na koji se Knapp poigrala s tim klišeom je monumentalan. Ona nas suočava s egzilom iz vlastite sudbine. Jedno obično ime može postati putokazom prema životu koji se nikada neće ostvariti, i zato njezina junakinja Cora stoji pred matičnim uredom kao pred raskrižjem.

Ovdje se generacija u pokretu očituje u samoj obitelji – djeca koja nasljeđuju tradicije, roditelji koji se bore s tim nasljeđem, život koji se od prvotne odluke grana u tri verzije, tri puta. Imena su roman o kretanju koje se ne vidi izvana, ali oblikuje sve iznutra – o kretanju između mogućih identiteta.

Ona je majka s pitanjem: je li njezin sin Bear, Julian ili Gordon? Je li naslijeđe nešto što nas nužno određuje ili ga možemo prekinuti? Ovdje se generacija u pokretu očituje u samoj obitelji – djeca koja nasljeđuju tradicije, roditelji koji se bore s tim nasljeđem, život koji se od prvotne odluke grana u tri verzije, tri puta. Imena su roman o kretanju koje se ne vidi izvana, ali oblikuje sve iznutra – o kretanju između mogućih identiteta. Obilje su pohvala dobila Imena, izdvajamo onu iz Sunday Life Magazina koja kaže da je riječ o „fascinantnoj, dirljivoj priči s tempom trilera.“ A tempo zaista jest trilerski, čitat ćete i zaboraviti na svijet oko sebe. Takva je to knjiga! Prevela s engleskog Mirna Čubranić.

Domaće boje ovog listopada brani i Robert Nezirović romanom Jednoruki. On donosi priču o junaku koji je zapao u statičnost prošlosti. Ante, ratni invalid, ne može se pomaknuti iz narativa rata, iz vlastite traume i majčinog glasa.

Domaće boje ovog listopada brani i Robert Nezirović romanom Jednoruki. On donosi priču o junaku koji je zapao u statičnost prošlosti. 

Ali u susretu s Radmilom otvara se mogućnost za unutarnji pokret – za oslobađanje od podjela i predrasuda. To nije lako, jer okolina i prošlost stalno vuku unatrag. No Jednoruki pokazuje da i generacije koje ostaju na mjestu zapravo nose u sebi kretanje: ne prema geografskim odredištima, nego prema pomirenju sa samim sobom i drugima. To je roman o onome najtežem obliku migracije – onome iz prošlosti u sadašnjost. Nezirović je napisao snažan i provokativan roman o ratu, ljubavi i predrasudama – priču koja udara u srce današnje stvarnosti. Ne propustite je, jer tiče se svih nas.

Na kraju predstavljamo i gore spomenutu Lise Villadse i njezin roman za mlade Kvantni skok.

Adolescencija je možda najintenzivniji oblik pokreta: ulazak u svijet odraslih, prvi ljubavni koraci, ali i suočavanje s krizama koje prelaze naše snage. Astrid i Cecilie predstavljaju dva smjera iste generacije: jedna ide prema ljubavi i otkrivanju sebe, druga prema povlačenju i tišini bolesti.

Premda je jedna kritika navela da je „čitanje ove uzbudljive priče o temeljnim ljudskim pitanjima posebno pogodno za djevojke od trinaest godina naviše“ mi ga preporučamo i onima malo starijima: nastavnicima, profesorima, psiholozima, socijalnim radnicima, ravnateljima i roditeljima. Roditeljima osobito.

Njihov odnos pokazuje kako se i najmanji pomaci – rečenica, dodir, prisutnost – pretvaraju u kvantne skokove. Villadsen precizno i suosjećajno piše o generaciji koja se bori s mentalnim teretima, ali koja kroz teške pomake uči da i najmanje geste ljubavi mogu promijeniti smjer života. Potresna i nježna priča o sestrinstvu, ljubavi i boli – roman je koji hrabro secira probleme mladih, škole i obitelji. Premda je jedna kritika navela da je „čitanje ove uzbudljive priče o temeljnim ljudskim pitanjima posebno pogodno za djevojke od trinaest godina naviše“ mi ga preporučamo i onima malo starijima: nastavnicima, profesorima, psiholozima, socijalnim radnicima, ravnateljima i roditeljima. Roditeljima osobito. Knjigu je s danskog preveo Mišo Grundler.

I za kraj što reći osim da sve ove knjige svjedoče kako pokret nije samo geografski fenomen. To je stanje svijesti, nužnost preoblikovanja i stalna potraga za novim identitetom. Generacije u pokretu jesu svi oni koji su napustili gradove, ali i svi oni koji su promijenili ime, pomirili se s gubitkom, ili pronašli snagu da izdrže neizdrživ teret. A književnost, više nego išta drugo, ostaje naša karta tih kretanja.

Čitajte jer tko ne čita ne miče se s mjesta.