31.01.2018.

INTERVJU: Tanja Mravak, uoči promocije knjige “Naša žena”

INTERVJU: Tanja Mravak, uoči promocije knjige “Naša žena”

Razgovarala: Vanja Kulaš

Tanja Mravak (Sinj, 1974.), nagrađivana spisateljica-kratkopričašica i moćna pripovjedačica (Pričigin, Spikigin) koja se u svojim prozama, baš kao i u stručnom radu u splitskom Centru za autizam zaokuplja komunikacijskim teškoćama, nakon hvaljene debitantske zbirke Moramo razgovarati (Algoritam, 2010) ima novu, jednako sjajnu. Tim povodom nismo morali, ali smo silno željeli porazgovarati s autoricom - o Našoj ženi (Hena com, 2017) i mnogočemu drugom.

Znamo da je temeljni mehanizam kratke priče obrat - bez momenta začudnosti i/ili otvorenog kraja od ove forme ne bi bilo ništa. Zanima me na koji način Vi to radite: znači, vodite priču, uspostavljate njezinu strukturu i neku unutarnju logiku i kako se onda odjednom dogodi to izmicanje očekivanju čitatelja? Kako pronađete pravu mjeru, kako Vam uspijeva da bude efektno? 

Iznenađenje, obrat, neočekivano, dovodi i mene i likove u novu situaciju u kojoj se moramo snaći. Kad osmislim i promislim likove, kad se na naki način srodim s njima postavim pred njih odmak od uobičajenog, promišljam kako reagiraju. Tad i pred sebe postavljam izazov. Međutim, ne volim pretjerivati s tim, nazovimo ih, efektima. Dovoljan je mali odmak od uobičajenog i očekivanog da se postigne emocija, iznenađenje, čuđenje, a da to opet ne bude samo sebi svrhom. Nekad uspije, nekad malo manje. Nastojim ne pretjerati.

Humor je jedna od važnijih odrednica Vaših priča; kako znate da imate dobru foru? Testirate na prijateljima i uredniku ili ste tu samodostatni i nepogrešivi - naprosto osjetite?

Nikako nisam samodostatna ni nepogrešiva niti pišem fore radi fora. Moje priče nisu prvenstveno, a ni naročito smiješne. Dosjetke su tamo gdje one sponatno dođu, humor je sublimacija mnogih stanja likova. Ne izdvajam ga posebno od ostatka teksta, testira se i nadograđuje kao dio priče. Doduše, zbilja mi je drago ako se čitatelj nasmije, smijeh je teže proizvesti od tuge.

Što biste rekli, što Vam je forte? Meni se čini da su to svakako dijalozi, a onda i te mesnate karakterizacije, pa komika (eksplicitna i implicitna) kao "specijalni efekt", zatim gusta malomišćanska i općenito južnjačka, mediteranska atmosfera, a onda i čitava skala fino nijansiranih emocija.

Dobro ste primijetili, dijaloge pišem s naročitim guštom. Oni otkrivaju odnose čak i kad su posve nevažni. To me intrigira, okupira, na taj način stječem dojam o ljudima, o njihovim međusobnim odnosima, što, naravno, nije neka moja specifičnost, svi to radimo. Možda me samo malo više zanima mogu li na taj način izgraditi priču, postići atmosferu bez dodatnog tumačenja. I likovi, da, velika je odgovornost, ali i zabava stvarati lika koji će odavati dojam živog čovjeka.

Najteže je pisati o običnim stvarima o kojima ni ne razmišljamo, o nekim međuprostorima koji nam promiču, a tu mi se čini da ste baš jaki...

Običan život prepun je zamki, to je najčešće samo nastojanje da ga održimo običnim. A to nastojanje je dobar temelj za priču, naša svakodnevna poricanja, obrane, zataškavanja, prešućivanja. U takvim sitnicama sažimaju se potmule drame. Ne mora se ništa posebno dogoditi da vidimo unutarnje borbe, neslaganja, previranja...

Zasad se držite kratke forme, a toliko je u tim minijaturama finih detalja, zapažanja... Pa otud pitanje - koje su faze rada na jednoj priči, na svim tim slojevima, koliko takav proces u prosjeku traje?

Proces nastajanja priče je dug, on počinje još dok mi priča nije ni u primisli. Sve što vidim, doživim, promislim, sva moja nastojanja da razumijem ljude oko sebe, sve je to proces nastajanja priče. Onda se nešto od toga izdvoji, neka sitnica me malo više zainteresira, neki isječak razgovora, nekog događaja. Potom promišljam likove, situacije i kad se to sve približno posloži u ono što želim reći sjednem pisati priču. Tad počinje ozbiljan rad jer tek predstoji, kako ste rekli, testiranje svega toga, tek napisana priča može se provjeriti funkcionira li na način na koji sam zamislila. Ne znam koliko traje, nekad par dana, a nekad i više tjedana.

Pisanje... zašto, za koga?

Zato što mi je to lijepo. Ako je to što napišem još nekome lijepo, još bolje.

Kako književnost korespondira s Vašim svakodnevnim poslom; nalazite li ispunjenje, a onda i afirmaciju snažnije kroz struku ili pišući? U kojoj mjeri se ta dva poziva razlikuju - i kao defektologinja i kao spisateljica ostavljate itekakav trag, utječete na ljude, pomažete, popravljate svjetove... Velika je to odgovornost...

Ostavljam običan mali ljudski trag, ne popravljam svjetove. Teško bi bilo ustati svaki dan s mišlju da idem popraviti svijet. Idem napraviti što mogu a da u tome svemu ostanem stabilna, usredotočena, zdrava i koliko se može, sretna. Odgovornost nosi svatko od nas u svim segmentima privatnog i profesionalnog života. Moj svakodnevni posao u radu s djecom s autizmom zahtijeva znanje, strpljenje, empatiju i dosta kreativnosti. To, također, zahtijeva i pisanje. I tu vjerojatno prestaju sve sličnosti. Drugačija je to vrsta ispunjenja. Kad znate da ste nekom djetetu pomogli da prevlada neku poteškoću, da nauči životno važnu vještinu, da progovori, da prošeta gradom to vas ispunjava ljudski i profesionalno. Pisanje mi pak daje nešto drugo, ali ne mislim prvenstveno na rezultat. Možda mi je sam proces pisanja i način na koji me posve izmjesti iz svakodnevice najveće ispunjenje u cijelom procesu.

Posvetiti se isključivo pisanju, biste li to voljeli (zamislimo idealnu situaciju bez egzistencijalne nužnosti stalnog zaposlenja smile) ili mora biti baš ovako kako jest, zbog ravnoteže?

Iako mi moj posao osigurava egzistenciju, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, ne doživljavam ga kao nužnost. Svakako bi bilo lakše da se ili od jednog ili od drugog može komodno živjeti, ali ja na ovako postavljeno pitanje uopće ne mogu odgovoriti. Nisam počela pisati jer mi je falilo para, valjda nikom normalnom u ovoj zemlji to ne pada na pamet, niti je ovaj posao nešto što se radi zbog zarade. Kad se fokusiram na pisanje onda bih voljela da imam sve vrijeme samo za to, kad sam više u svom poslu čini mi se da mi pisanje oduzima dio energije. Stalno tako živim. Međutim, više me gnjave ostale sitnice i obaveze, koje se ne tiču ni posla ni pisanja, taj svakodnevni ritam ovoga i onoga. A i nisam tip „što bi bilo kad bi bilo“.

Nova zbirka kompendij je primjera muško-ženskih odnosa raznih tipova i konstelacija, pri čemu se primarno zaokupljate pozicijom žene unutar obitelji - bilo da je ona udovica 'već u nekim godinama' koja pokušava ostvariti novu vezu pa 'ima prijatelja' ili kći, sestra, supruga, ljubavnica... No, feminizam kao da nije Vaš đir, bar ne otvoreno i izravno? Promatrate, dokumentirate, fikcionalizirate, promišljate kako se sve te žene snalaze u svojim privatnim situacijama, zatečenim stanjima... Neke se skrivaju u perfekcionizmu i opsesivno posvećuju kućanskim poslovima (Trešnja), odajući privid da je sve pod kontrolom i kao po špagici, druge se liječe humorom i ironijom, treće hinjenom superiornošću (Naša žena)... 

Feminizam mi nije đir, ja ga živim. Sve što sam postigla, postigla sam sama, u prilično patrijarhalnoj sredini i posve dobro znam koliko je energije to zahtijevalo. On se zaista ne vidi na prvu u mojim pričama, ali se vidi položaj žene i to je ono na što ukazujem ne nudeći rješenja. Iznosim situacije kakve jesu i mislim da kao takve te priče mogu prilično dobro ukazati na probleme kojima se feminizam bavi.

Iz tog patrijarhalno normiranog mikrosvijeta, izolirate i literarizirate tihe (neizgovorene ili pomno skrivane) partnerske drame, koje se događaju iza zatvorenih vrata, primjerice u pričama Duša kuće i Žeženj... Na nekoliko mjesta partneri jedni druge pitaju "Jel se ti nešto ljutiš?", odgovor je u pravilu niječan... A onda kao posljedicu tog zatomljivanja imamo mrtve brakove u kojima oboje partnera krepavaju, dugo i polako - muškarci zapadnu u rezignaciju, propiju se, švalerišu ili se zatvaraju u garažu, a žene na njih reže preuzevši ulogu žrtve, multifunkcionalnog, omnipotentnog servisa, ali se samoobmanjuju da su svejedno pobjednice. Ili možda stvarno jesu? Jesu li one, te patrijarhalne žene, gubitnice ili pak manipulatorice, koje zapravo uživaju u svojoj pat poziciji? Muževi su im statusni simbol, pokazatelj njihove sposobnosti da se (dobro) udaju, a onda ih u braku tretiraju kao djecu, na što oni spremno pristaju... Tko je tu ustvari jadan i što je zapravo cijeli taj kaos - patrijarhat ili matrijarhat?

Ovo pitanje zahtijeva ozbiljnu psihosocijalnu analizu. Svaka prevlast, bilo muška ili ženska sije sjeme razdora u odnosima. Teško je takve stvari razmrsiti, ali na više mjesta sam rekla da smo narod kojem treba emocionalni odgoj. Nas se sustavno uči zatomljavanju emocija, lošoj komunikaciji, prešućivanju, ljudi često ni ne znaju zašto rade nešto što rade, ne poznaju svoj vlasiti mehanizam. Ne gradi se odnos sa samim sobom, to je posve zapostavljeno. U takvoj situaciji odnos s drugim je manjkav i loš. Onda to gledaju djeca, iz toga uče o vezama i krug se zatvara. Ja nemam o svemu tome veliko znanje, tek vidim samo mali dio toga. Ali sve mi se čini da tu leže temelji kaosa.

To što one, pomirene sa sudbinom, ostaju, ne odlučuju se na promjenu, jel to u datim okolnostima slabost, kukavičluk ili naprotiv pokazatelj snage, mudrosti i zrelosti? Kako Vi to vidite?

Ako su naučene da je prirodno trpjeti, ako doživljavaju manjak ljubavi, prisnosti ili temeljnog normalnog ljudskog odnosa kao nešto normalno onda misle da se tako mora. Ali, nisu to samo one, pa i mnogi muškarci ostaju u takvim vezama, pomireni sa sudbinom. Ne bih rekla da je to mudrost i zrelost, a ni kukavičluk. Razlozi su svakojaki, ponekad zamršeni, a ponekad je tako najlakše.

I taj suludi moment podvojenosti - gunđaju na svoje muškarce, proklinju dan kad su se udale za njih, ali nema goreg do biti "žena bez muža".... Ničija žena. smile Jer u konačnici, u toj igri, najvažnije je "što će reć svit"...

Kad čovjek nema izgrađenu vlastitu osobnost onda njegova osobnost jest ono „što će reć svit“. A kad ste godinama u braku onda zaista i je dio vaše osobnosti da ste nečija žena ili nečiji muž. I nema ni u tome ništa loše, biti u stabilnoj  i dobroj vezi je divno i može vas na milijun načina izgraditi. Problem nastaje kad se to iz posvojne zamjenice pretvori u svojatanje.

Kakav je ustvari Vaš odnos prema vlastitim protagonistima? Neki od njih djeluju nam, oh, tako tragikomično, no kad sebe prepoznamo u nekoj od situacija, u tom perpetuiranju konzervativnih obrazaca, nespretnosti i nesposobnosti kvalitetne komunikacije, prestaje biti smiješno... U svojim pričama polazite od mikrorazine, od dalmatinskog zaleđa ili priobalja, svijeta koji vam je blizak, no unatoč lokalnom koloritu svi se možemo poistovjetiti s likovima, neovisno o regiji i mentalitetu. E sad, zaokupljate se patrijarhatom, ali ga otvoreno ne napadate... Više je to posveta rodnom kraju, a istodobno promišljanje o određenoj problematici, nego jednostrana kritika... Takvog sam dojma...

Više sam zapisničar nego sudac, takav je moj odnos. Nastojim prikazati stanje, a da se pretjerano ne petljam u njihove živote. Likovi i situacije su smješteni tu gdje jesu, ali njihove su ljudske karakteristike univerzalne. Svugdje na svijetu ima razvedenih ljudi, loših brakova, braće i sestara koji nisu u dobrim odnosima. Svugdje ima svega, pa onda komotno to mogu pisati u okruženju koje mi je blisko.

Slice of life dokument ili društveni angažman, kako doživljavate svoje priče? 

Jedno ne isključuje drugo.

Imate i grotesknih momenata i bizarnih likova poput bake Ecije (Kristal, porculan i beštek), ona je u svojoj inatljivosti urnebesno teatralan lik, i naravno, u isti mah jezivo tužan... To je priča o bolesti i demenciji, ali i onoj nepopravljivoj usamljenosti jako starih ljudi koji su iskorijenjeni u prostoru kojim se čitavog života kreću, u vlastitom domu... Tu je i djed piroman, a obično mislimo da su to neki lakomisleni klinci (Malo moje), pa mladi, seksualno disfunkcionalni mesar, iako bi čovjek prije očekivao takvo što od nekog sredovječnog lika (Meso)… Taj spoj tužno smiješnog, apsurda, groteske i tragike, odakle to izvlačite, od koga ste učili, što ste u formativnom razdoblju čitali?

Od svakoga i nikoga, ne mogu sad uperiti prstom i podcrtati kakav odlomak. Takve likove naći ćete i kod Agathe Christie i kod Marqueza i kod Douglasa Adamsa (nastavite ovaj zbrkani niz), u baletu, u kazalištu, u filmu, u crnoj kronici, u životu, svugdje. Moje formativno razdoblje još traje i sve mi se čini da će tako i ostati.

Naša žena, Moj muž Rumene Bužarovske - svi ti posesivi, tu na najprimarnijoj razini očitavam manifestaciju patrijarhata... uglavnom, Rumena i Vi u svojim se zbirkama zaokupljate (s)rodnim temama... Koje autor(ic)e biste pridodali, primili u svoj krug, tko Vam je tematski, svjetonazorski blizak? 

Sad bih se ja ovdje trebala svrstati uz bok nekih velikih i vrijednih pisaca što mi je nemoguće i neugodno, a pogotovo da ih JA primam u SVOJ krug, oslobodi Bože. Ali ako ćemo ove nekako generacijski, izričajno i geografski bliske, a da mi ne bude neugodno, prvo mi padaju na pamet Lamija Begagić i Lejla Kalamujić.

Koga još volite s aktualne domaće scene (mislim pritom i na regiju), a što čitate od strane književnosti?

Najlakše mi je reći što sam u posljednje vrijeme pročitala, a to je posve očekivano i već pomalo otrcano. Olja Savičević Ivančević, Damir Karakaš, Kristijan Novak, Andrej Nikolaidis, Emir Imamović Pirke, Alice Munro, Margaret Atwood, Ljudmila Ulickaja, David Mitchel, Hanif Kureishi, Tomas Bernhard, Roberto Bolano... to sam posljednjih mjeseci čitala, sigurno sam nešto i izostavila. Oslanjam se na načitanije od mene, imam nekoliko čitača kojima vjerujem i od njih naručim listu. Ali jako volim znanstveno popularnu literaturu, naročito neuroznanost i u tim knjigama zbilja uživam. Moram spomenuti V.S Ramachandrana, neuroznanstvenika koji je napisao divnu, pametnu, duhovitu i meni jako važnu knjigu Pričljivi mozak, koja osim o vezi jezika i mozga govori i o mnogim drugim aspektima našeg života s neurološke strane. Toj se knjizi stalno vraćam.

Mogu zamisliti sjajan omnibus temeljen na Vašim pričama... Za kakvu kombinaciju biste pisali scenarij, kome prepustili režiju? Film ili radije kazalište?

Povremeno mi to padne na pamet, ali više kao kakva maštarija. Po priči Pivac iz moje prve zbirke u BiH je snimljen kratki film u režiji Sabrine Begović-Ćorić i po scenariju Meline Alagić, a koliko znam u pripremi je i snimanje filma po priči Dok je trajao Roland Garros kojeg radi Snježana Tribuson. Uglavnom se to tako dogodi, pogodimo se za autorska prava. Okušala bih se u radu na scenariju uz nekog dobrog učitelja. Veseli me vidjeti oživljene likove koje sam osmislila, posve je svejedno jesu li na daskama ili na ekranu.

Duža forma, osjećate li je kao potrebu, mogućnost?

Trenutno mi je fokus na profesionalnom usavršavanju pa nemam uopće slobodnog mozga za razmišljanje ili osjećanje ikakve forme. Ali vidjet ćemo kad opet krenem pisati što će mi pasti na pamet. U kratkoj priči osjećam se kod kuće, ne znam trebam li seliti.

http://www.mvinfo.hr/clanak/tanja-mravak-moje-formativno-razdoblje-jos-traje-i-sve-mi-se-cini-da-ce-tako-i-ostati