Urednička recenzija “Kolumnist iz sjene”
Hrvatskoj čitalačkoj publici beogradski pisac i prevoditelj Predrag Crnković (rođen sredinom šezdesetih) postao je poznat 2008. godine kad je romanom Beograd za pokojnike pobijedio na VBZ-ovom natječaju za najbolji neobjavljeni roman. Te mu je godine i zagrebački Knjigomat tiskao roman Čarapanke sa Zvezdare, a otad je Crnković napisao i objavio još tri romana i jednu zbirku pripovjedaka. Pritom je posebno zanimljivo što se u jednom od tih romana – također kod Knjigomata 2010. g. objavljenom romanesknom djelu Dobro jutro gospodine S. – Crnković bavi Zagrebom i hrvatskom stvarnošću, i to pišući na hrvatskome jeziku.
Na tome Crnković nije stao – i njegov novi roman naslovljen Kolumnist iz sjene bavi se suvremenom hrvatskom zbiljom i brojnim devijacijama tzv. tranzicije, ali i hrvatskom medijskom scenom, te je i svoj novi roman taj srpski pisac napisao na hrvatskome jeziku.
Roman Kolumnist iz sjene zapravo je urnebesno duhovita romaneskna katalogizacija političkih nekorektnosti. Seksizam, šovinizam (muški i nacionalistički), taština i egotrip, licemjerje, poltronstvo, urbani rasizam – tek su neke od značajki koje „krase“ Zvonka Glumca, eminentno kolumnističko pero jednog od najtiražnijih hrvatskih dnevnih novina. Događaje u romanu čitatelj prati iz Zvonkove perspektive; Zvonko je narator u prvome licu čija je politički nekorektna optika ironijski filter za autorovu oštru kritiku hrvatske post-tranzicijske, ulaznicom u europsko društvo legitimirane stvarnosti.
Zvonko Glumac ironični je opservator suvremene zbilje, cinik, cuger i seksist, podjednako brz na šlicu i na čašici, te izraziti egocentrik i pohlepnik ali i kukavica, čiji su osobni stavovi najčešće u krajnjoj suprotnosti sa stavovima koje tjednim ritmom iznosi u svojoj novinskoj kolumni. Jer, kad piše, on piše na način da ostavi dojam, da se istakne kao savjest nacije, da se svidi, da bude zapažen i cijenjen, ali i da povali nešto („sa strane“, jer je oženjen i ima dijete) na račun svoje medijske važnosti i slave – bez obzira što u svojim tekstovima vlastito mišljenje prilagođava pretpostavljenim očekivanjima vlasnika medija te trenutne političke vlastodržačke garniture.
No, njegov se život stubokom mijenja kad mu pristupi agent hrvatske tajne službe s vrlo specifičnim zahtjevom...
Međutim, osim protagonistova života, i roman se u tom trenutku mijenja postavši obogaćen dodatnom kriminalističkom fabularnom linijom i trilerskom komponentom. Štoviše, svakom novom stranicom rukopis postaje duhovitiji i oštriji, dok završnim, apsurdističkom hiperbolizacijom garniranim razrješenjem priče, kritiku zajedničkog političko-društvenog aktualiteta cijelog tzv. regiona Crnković dovodi do vrhunca. Jer, iako je smješten u današnji Zagreb, na stvarne zagrebačke lokacije, i iako je velikim svojim dijelom lociran u vrijeme (i tematiku) protesta zbog (od vlasti potpomognute) Horvatinčićeve uzurpacije javnog prostora u zagrebačkoj Varšavskoj ulici, roman je to univerzalne snage i usmjerenosti.
A tomu je tako iz razloga što u romanu problematizirane dubioze i deevolucijksi procesi nisu isključivo hrvatski specifikum već su prisutni u svim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije.
Dodatni šarm ovome djelu priskrbljuju elementi romana s ključem - stranicama romana naime prošetavaju se brojne osobe iz hrvatskog javnog života (pisci, novinari, kritičari, političari, urednici, glumci) od kojih se mnogi pojavljuju pod svojim pravim imenom, a identitete nekih Crnković je kamuflirao izmišljenim imenima. A kako je Zvonko Glumac pisac (trenutno „u blokadi“ - već dugi niz godina naime „radi“ na svom drugom romanu) kojega je u novinarstvo potjerala nužda (jer se od književnosti ne može živjeti) roman obiluje i komentarima hrvatske (incestuozne) književne scene te stanja u izdavaštvu i knjižarstvu, ali Crnković rado poseže i za poigravanjem literarnim konvencijama, iznevjerivanjima očekivanja, citatnošću i metaliterarnošću.
Kolumnist iz sjene roman je razorne ironijske ubojitosti, roman koji razobličava domaće nam kolumnističke sveznadare, prikazujući te tzv. intelektualce opće prakse kao beskičmenjačke oportuniste i političke marionete koji vlastite stavove i osobni moralni integritet žrtvuju na oltaru medijske slave i stanja na bankovnome računu. A sve to autor postiže uz velike doze urnebesne, crnohumorne i redovito političko-nekorektne duhovitosti, cinizma, groteske i apsurda, s vrhuncem ironije u diskrepanciji između protagonistove moralne nakaznosti i njegove kolumnističe uloge savjesti nacije i kreatora javnog mišljenja.
Božidar Alajbegović, urednik