Književna kritika- “Vuk i breza”

Samoća je legitimno stanje ili sreća kao nova ideja u Europi

Tiha i smirena, nepotrebno skromna pjesnikinja u novoj stihovnoj realizaciji Vuk i breza uvlači nas u opojnu bajkovitu prirodu (primjerice šuma, pripadna poetika i pjesnikinja Anka Žagar). Prvim stihom poetskog govora pjesnikinja kaže Ja sam drvo / slučajno drvo svojoj kćeri / koje i kao drvo i kao osoba – voli svoju kćer, pruža stabilnost i utjehu i sigurnost ukorjernjenosti.

Stopalima sviram po hladnim tipkama / i znam da je to jedna obična, blaga sreća. (Slučajno drvo) čini jednu dobronamjernu i udobnu bajku smirene poetike, a stihovni završetci vrlo su uspjeli naglasci u obliku semantičke dosjetke, ili – češće u obliku fabulativno-hrabre i burne fantastike i svojom izvedbom nadmašuju osobnu razinu uobičajene poetske dosjetke te su vrlo uspješan, temeljni semantički twist. U tekstu Druga domovina (Die zweite Heimat) glazbena podloga ujedno i glazbeno školovane autorice jest i Schubert u slijedećoj pjesmi. Lirski hermetizam Ane Brnardić smiren je lirski dnevnik zvučno-smisaonih slika inteligentne osobe koja u pisanju donosi svoje omiljene sklonosti i životne prakse (glazbu, skromnost, vlastitu slobodu) i prastara ljudska i autoričina ljubav spram pejzaža.

Tek mi je trinaest i žudim za drugim zavičajem,
da je siv, da je zelen, da nema dječaka,
Nego drveća s pupovima; osim pupova,
imam neke nosnice, vrbasto držanje
i dobro da nam pažnju odvlači neka muzika
jer ne znam kamo bih s rukama
osim da prekrivam obraze.

A sad slijedi vrlo uspjela završna slika: Obrazi su uvijek pod opsadom krvi, / dvije male lomače / roman o ruži.

Tek mi je trinaest i žudim, kaže autorica - za drugim zavičajem. U nastavku sukladno očekivanju želi. . . želim da je siv, da je zelen, i da tada u mladim godinama – kaže Brnardićka zanimljivo – da nema dječaka – jer ne znam kamo bih s rukama. Precizno i pomalo tajanstveno autorica upućuje na uočljive legitimacije svijeta i primarno ženski život i u najranijim godinama i – primjereno tome – govori se o zatomljivanju,  pa i nepotrebnog seksualnog profila u oređenom autoričinom razdoblju.

Svijet u kojem stanujem ostario je preko noći – u svom tekstu autorica upotrebljava katastrofički opis izabranoga predloška (životinja, šuma), zgoda u takvom tipu pjesme nije obavezno dosjetka, kao u nekim drugim a uspjelim sastavcima (Starenje)...

Bila sam drvo
Iz kojeg se neprestano cijedila smola
...

Sve te tišine samo su / strpljiva narav smole koja sada, pod korom nježno buja. rumeni se i cijedi dugo / cijedi niz lijevo rebro, pa / niz desno. (Dječak) – fantastičkim se jezikom ispisuje atmosfera bujanja iz životodajne smole: hvali se prednosti prirode, dok je i tu zapostavljen dječak, a honorira se tajanstvenost i nepoznati život šume i životinje. Dječak se ne traži, mladi (ženski) život se ne opterećuje dodatnim motrištem, i čisto mlado oko preuzima na sebe odgovornost izabranog predloška. Nevino oko može u mladosti štošta vidjeti i asocirati.

U sastavku Kiša u Jalšju autorica nadahnuto piše o bliskom, gotovo – rodnom pejzažu.

Iz brežuljaka pupaju ovce,
Neki čovjek izašao je iz olupine violine
I mahao nježnom dušicom.

Na vrhu brda svečanost ručka izvukla je / toplu nit iz naših glava i namatala je na preslicu / starog, drvenog napuklog / prijateljstva. U citiranim stihovima namjerno se spominju biofilne zgode (ručak, klopu) i preslicu koa znak života i – napuklog – dotrajalog prijateljstva.

Tretirajući rub bazgine šume kaže se turobno: stara prijateljstva teku uzvodno, šumskom stazom / prema vrhu vinnograda; (iz teksta Rub bazgine šume).

Drugi tip teksta o prirodi i zagonetnoj pripadnoj fabuli, autorica ne piše po modelu poetskog dosjećivanja. Druga tekstna konstrukcija, a pritom nije riječ o vrijednosnoj ocjeni, buja u fantastičkom tekstu, bez uobičajene dosjetke, koji slika atmosferu i priprema kompletnu tekstnu pologu za realizaciju magične i tajanstvene atmosfere.

Već rečeno glazbeno obrazovana, A.Brnardić sviranje harfe smješta u šumski pejzaž i njegove mogućnosti. Kad sviraju harfu, prsti su propeti, (Sviranje harfe).

Autorica veže slike uz slike i zgode iz prirode: Prsti su, o, otmjeni / istrznutii iz mirne peteljke u buket ruku / Kad jagodica dotakne h, površinu žice / valić ušne školjke, prstom ustrijeli tri jarebice / a padne i hrast i šuma se iz korijena izvali... / Klavirist napinje lopatice i jelenjim trkom / ulijeće u klavirski dvorac. / Violinist se s drugim nježnim algama / žilavim doduše, ziba iz pijeska ... / Šetali smo šumom i klatili rukama, jer / jesen je..

Violončelist i klavijaturist vežu se u autoričinoj mašti s notom h – jarebice se ustrijele pucnjem iz prsta, nastupa dalje vrijeme fantastike koja jamči svitanje harfe.

Opružene stabiljku šparoga, razgibane vlati hrane / ulaze u umukla ladanjsku usta, jer – oko stola / još smo samo nijeme zmije, vuge i vjeverice. / Zobljemo jagode, i ljubimo se. / Ladanje /.

U objekcijama o sreći: između turističke, kapitalističke sreće i filozofske vizije – sreća je nova ideja u Europi – kaže A. Badiou – Subjekt koji otkriva da može postati – Brnardićka i nehotice zastupa pojam sreće kao nastup čovjeka koji može biti i postati ... I ta je radikalizacija – pravo autorice da sudi o uobičajenoj i nadređenoj optici muško-ženskog prilično kompliciranog – suvremenog – svijeta. Sreća, jedna od definicija, jest utapanje, u pojedincu, Subjektu koji je svjestan da može postati. Jedno od klasičnih pitanja jest, kako promijeniti svijet? – Postajući subjektiviziranim posljedicama nekog lokalnog događaja.

Pjesnikinja očito poznaje obilje biljnog entiteta novog života – koje očito imaju pravo na biofilni izgled. Ta tko bi živio bez utjehe stabala! / posveta G. Eichu, Kraj jednog ljeta / nventuru je najbolje obaviti / na podlozi modrog popodnevnog neba: ovo je mama, odlazi. (Inventura jednog ljeta)

Leđa su posuđena od čaplje, kao i ponos, i miris perja. / Ovo je moj trbuh, mlak kao / sredina jabuke, / ljeto mu prija, iz njega / raste kržljavi hrast.

Pjesnikinja u stihovima spominje žarišta: ljeto, hrast, jabuku... i time trasira jednu novu podlogu za novu sreću i nagrađuje ljubav za život. O životu se dakako piše navedene točke... Pjesnikinja navija za biofilnost, usjeve koji u sebi skrivaju život, životinje... Bila sam drvo / s kojeg se neprestano cijedila smola – često kaže za sebe sama pjesnikinja.

Istinski život, kaže A. Rimbaud, je odsutan, učinite sve da je istinski život - prisutan!

Bila sam muško dijete.
djetinjstvo je bilo
otezanje s prelaskom
na drugu stranu.
gdje pupaju tijela u ulici
i sve se voće već čupa iz zemlje
radi udaje

(Dječak)

Dječaci, zaštitni znak muškog organiziranja svijeta, često je točni odjek svjetskoj pluraliteta – autoritaran i isključiv uz nužnu muško-žensku diferencijaciju te i takvih pripadnih izdiferenciranih pojava prirode, kulture... Značka muške komponentnosti je u tvarnom aktualnom svijetu pa ga odsada valja tako doživljavati. U tektsu u kojem pjesnikinja inicira fantastički okoliš koji, posljedično, stvara plodnu sredinu za realizaciju fantastičkog diskursa, autorica uspješno proizvodi obećavajući fantastički govor. Ostvarena podloga jamči za proizvodnju bajkovitog diskursa u ostvarenoj gesti čarobnosti i misterija snažna je podloga za tekstni aktivizam same autorice. Na dva načina autorica aktivira fantastički govor: 1) završnim twistom, tj.dosjetkom, i 2) kontinuiranim opisom (fantastičke zgode, likova i bajkovite fabule). Ana Brnardić je ponovno napisala vrlo dobru zbirku o vilinskoj prirodi i Subjektu u njoj; fantastika pomaže autorici, uz osnovne zahtjeve, da ostvari Sebe. U ponudi raznih pa i neprijateljskih informacija.