Književna kritika - ‘Vuk i breza’

Vidarenje i druga pjesnička poslanja

Terapeutska uloga književnosti poznata je svakome tko se barem jednom usudio zaći u prostore onkraj institucijskih bedema. A s intelektualnih puškarnica uvijek netko prijeti vatrom i ratom i nemali je broj čitatelja na drugu stranu dospio osakaćen. Tamo smo konačno spoznali da se o književnosti, kao i o bogovima, mnogo pretpostavlja, a malo što zna. Književnost druge strane pokazala se blagom i mudrom u svome nastojanju da nas previje i iscijeli, zaustavljajući na tren svoj revolucionarni korak kojim zvoni pod prozorima svake vlasti. Više nego ijednom književnom rodu, sposobnost da u isto vrijeme ruši i obnavlja, rastvara gnjilost i čisti duh pripala je lirici. 

Nova knjiga pjesama Ane Brnardić Vuk i breza (izdanje Hena.com) zbir je ljekovitog bilja koje blaži i smiruje. Jasan i stabilan pjesnički glas, bez velikih tonalnih skokova, na insomničnog i svakodnevnim obavezama razdraženog čitatelja djeluje kao široko polje valerijane u kojemu se pronalazi dugo očekivani odmor. Blagost i oblost motivi su za kojima autorica, u ovom ili pak nekom variranom obliku, često poseže. Njezina je poezija upravo takva, bez oštrih bridova koji stvaraju modrice. Riječ je o pjesništvu mekih, jednostavnih izraza i o pretapajućim strukturama bez naglih rezova. 

Sama zbirka organizirana je u pet ciklusa koje je moguće tumačiti kroz dvije dimenzije, prostornu i vremensku. Kada govorimo o prostornoj dimenziji, ona se otkriva ne samo u kretanju subjekta u različitim okolinama, već i u zrcalnoj strukturi zbirke, pri čemu pandanima možemo smatrati prvi i posljednji ciklus (Drveće i Kraj ljeta) te drugi i četvrti ciklus (Zavičaj i Izlet u Jalšje), dok se treći ciklus, Grad, postavlja kao točka zrcaljenja, ali u isto vrijeme i točka preokreta nakon koje spoznajemo da je zbirka samo prividno linearna. Povratka na početak ipak nema, ali postoji nastojanje da se početak nanovo rekonstruira. Zbirka iscrtava kružnicu, no ona ostaje tek zakrivljena crta čije krajeve, premda su posve blizu, nije moguće spojiti. A nije ih moguće spojiti upravo zbog ranije spomenute vremenske komponente. U ciklusima se jasno opaža proces odrastanja i premda je već naglašeno da Brnardić nije sklona strogoj sistematizaciji možemo ipak reći da bi prvi ciklus tematizirao neku vrstu pred-doba i djetinjstva (ne nužno subjektova, već i djetinjstva kćeri), drugi ciklus otpočinje djetinjstvom i pretapa se u mladenaštvo, treći i četvrti ciklus predstavljali bi zrelu dob, a posljednji, ujedno i najkraći ciklus, starost. Neophodno je spomenuti da se reminiscencije na djetinjstvo, kojima uzrok možemo tražiti u promatranju novog djetinjstva, djetinjstva kćeri, protežu cijelom zbirkom i funkcioniraju kao svojevrsna  revizija života. Jasno je, dakle, da subjekt koji je koračajući zbirkom stekao određeno iskustvo ne može to isto iskustvo poništiti i tako zatvoriti krug. 

Zanimljivo je uočiti da autorica velik broj pjesama u zbirci otpočinje izjavnošću koja u svojoj jednostavnosti pojačava intenzitet doživljaja. To su ishodišta u kojima se točkom pokušava prikriti začudnost onoga što slijedi i čitatelju podvaliti svakodnevnost pridajući subjektu ravnodušan ton: "Planina se osvrnula.", "Srećem pjesnika koji u odijelu stare pume korača hotelskom sobom.", "Jedan dio prošlosti lako stane u jaje.", "Lijeganjem u krevet pripremam se za put." - ovo su samo neka od njih. Ipak, najdojmljivije se čini samo otvaranje zbirke koje je možda jedno od ponajboljih u posljednje vrijeme i glasi:
"Ja sam drvo, slučajno drvo svojoj kćeri."
Ovo poistovjećivanje s prirodom i ostavljanje čovjekolikosti po strani perpetuirat će se u svim ciklusima. Uvodna pjesma sve ljudske veze razotkriva kao nekontrolirane, kao sretne ili nesretne slučajnosti. Tijelo subjekta postaje prvo (taktilno) iskustvo svijeta svojoj kćeri.
"Dodirne me jer sam hrapavo, jer imam korijen"
Ona svijet, suprotno majci koja motri, ponajprije otkriva kožom i udovima. Iz primordijalne sljepoće izlazi se dodirom i kretnjom, osjetom topline i mrzlosti.
"Samo slijede listovima okrugle vatre / koje spuštaju se niz stabiljke, / trče niz obronke do mrzlog potoka, / u roju sitnih dlanova."
Toplina i hladnoća prva su podvojenost koja se javlja u zbircim u ulasku u svijet, ali i dva ključna elementa kojima se priroda vodi smjenjujući proljeće i zimu, cvatnju i zamiranje. Ti vječni ciklusi preslikavaju se na obiteljska stabla:
"I moja je majka slučajno drvo."
Ono što nije slučajno jest inzistiranje na lančanosti koja nas, u onoj osnovnoj slici poimanja Zemlje kao majke, može dovesti do zaključka da je i Zemlja tek slučajno drvo svima nama. 

Jedan od lajtmotiva zbirke koji pronalazimo odmah na početku jest korijen. Osim što ga možemo gledati genealoški, on sugerira i stabilnost, sigurnost koja je ključna u atmosferi zbirke, ali i mjesto na kojem se kretanje zaustavilo kako bi se moglo nastaviti na nekom drugom mjestu:
"hodam po njenom korijenju / u kojem su se ohladili vlakovi"
Vlakove se ovdje može shvatiti višeznačno, kao kraj životnog puta, smrt ili naprosto kao življenje kroz drugoga, pa i kao deindustrijalizacijski motiv u kojemu se divlja civilizacija povlači iz subjektova svijeta i prepušta mjesto prirodi ili bolje reći prirodnosti - blagoj sreći običnih stvari. 

Kao značajnu pjesmu prvoga ciklusa, konstitutivnu za cijelu zbirku, valja istaknuti Doba puževe kućice iz koje će se račvati dvije tematske linije zbirke: ona koja govori o subjektovu iskustvu vanjskoga svijeta i ona koja govori o iskustvu književnosti. Doba puževe kućice svakako je doba djetinjstva, zaštićenosti od upliva nepotrebnih nemira
"Od svijeta me dijeli porozna ljuska, / prozračni kalcij karbonat iz kojeg mi se ne da.",
ali i doba čitanja, vrijeme zatvorenosti u tekst koji postaje sredstvo za bijeg od stvarnosti.
"Nekoliko knjiga silazi s police i lista se, / [...] Ovdje ćemo prezimiti, preljetiti se, ne zanima nas / gibanje kalendara i ljutina kronika."
Književniku koji ne poznaje fazu puževe kućice neminovno će uzmanjkati pravih riječi. Njegovo povlačenje u vlastitu nutrinu može se smatrati toposom, ali to ga ne čini manje istinitim i manje potrebnim. 

Ova se zbirka odlikuje stalnim metamorfozama subjekta, dva najčešće oblika koja poprima jesu drvo i ptica. Prva pretvorba u pticu jest pretvorba u vranu u pjesmi Prije zime, a snažan kontrast crnoga i bijelog odaje dojam da je nužno obraniti se od svjetla koje prijeti razotkriti našu unutrašnjost i prisvojiti je. 

Premda se u ovoj zbirci ne može govoriti o konkretnoj simbolici boja, autorica u pjesmi Uspavanka uspostavlja obrazac koji će, svjesno ili ne, nastaviti pratiti do samog kraja. Ambijentalni ugođaj koji je sudbonosan ili svečan uglavnom se veže uz plavu boju, uz prozirnost i uz osjet hladnoće.
"Drugi rujna u četiri i četrdeset / na otoku su se oglasila zvona / i promiješala plavet / u mom velikom kristalnom tijelu."
Ovaj metafizički proboj stoji nasuprot zelenilu, zemlji, suncu i bilju koji supostoje u savršenoj logičnosti.

U pjesmi Divljina prvi put susrećemo vuka. Motiv vuka u zbirci nije posve arhetipski, kao što ni sam naziv zbirke ne treba nužno gledati kao polariziraciju nježnoga i okrutnoga, rasta i destrukcije, dobra i zla. Predlažem stoga, u duhu cijele zbirke, čitanje u ključu supostojanja. Vuk i breza tako su samo dvije sigurnosti, zaštite, dvije njezine manifestacije. Breza je ona vrsta sigurnosti koja s nježnošću prekriva korom i sklanja od tuđeg pogleda objekt svoje ljubavi, zadržavajući pritom na njemu svoje mnogostruke oči. Vuk je, s druge strane, sigurnost šume, hijerarhijski viši od breze, a možemo ga povezati s unutrašnjim instinktom koji nagoni na djelovanje. Ako je subjekt drvo svojoj kćeri, njezina sigurnost, onda je vuk sigurnost drveću, majkama - iskonski instinkt koji se temelji na potisnutom strahu. 

Temelji zbirke čvrsto su postavljeni u prvome ciklusu i zato je nužno dulje se zadržavati upravo na njemu kako bi se lakše mogli uočiti otkloni u nastavku zbirke. Posljednje pjesme ovoga ciklusa koje su važne za strukturu svakako su: Pastiri i Vuk i breza. 

Pastiri nas iznova vraćaju temi književnosti i odnosu pisaca i čitatelja. Piscima se dodjeljuje uloga mistika koji, penjući se na planinu, na Parnas, donose ljekovitu kadulju za puk, za pastire-čitatelje.
"Zatim su se popeli na planinu. Otac i sin / svako jutro osvoje planinu koja iznova sazrije. / Ima kadulje, i nabrat će nam je, i predati / kao stari zavjet [...].

Vuk i breza, pjesma po kojoj je naslovljena i sama zbirka, nježno je, duhovito i kritički nastrojeno pjesničko ostvarenje koje tematizira "neposluh", bijeg od civilizacije i njezinih normi i odbacivanje kolektivnog. Pojedinac koji grize i otima društveni mir, vrhovno građansko blago, u velikoj mjeri odgovara poimanju vuka u narodu. Stalni nadzor nad čovjekovim tijelom i duhom, naša zarobljenost društvom posljedično vodi ili u sretan povratak vlastitoj prirodi ili u lom i gubitak identiteta.
"Mi vidimo šumu i vidimo stabla, / ali ne vidimo jednog u brezu presvučenog vuka, / [...] A vuk je nekoć bio presvučen u učitelja glazbe. / Dao otkaz / [...] i ujeo svoju obitelj usred njenog građanskog kruha i statusa."

Drugi ciklus, Zavičaj, predstavlja pomak u prostoru. Iz prirode, iz šume, planine i divljine prelazi se u okvire sela koje je na vrsta polucivilizacije smještene na razmeđu "razvijenog svijeta" u kojemu bjesni rat i neobuzdane prirode koju se ostavilo za sobom. 

Krug važnih motiva proširuje se na obiteljskom planu, javljaju se otac, sestra i baka, a životinje se pripitomljavaju i svode uglavnom na one domaće koje su neka vrsta degradacije divljine. Nasuprot motivu vuka stoji motiv kokoši i premda priroda tvrdi da u tom sukobu vuk nije onaj koji treba strahovati, naše kokošima sklono društvo gotovo je istrijebilo vuka. 

Preko motiva bake proširuje se i ideja sigurnosti, ovaj put neophodna je zaštita od izvjesnosti ratnog nasilja. Ta se zaštita sugerira perinom (noćna, crna, seoska, zvjezdana) koja, premda bi trebala štititi od nasilja, biti barijera kroz koju ono ne može prodrijeti, u sebi sadrži nasilje druge vrste: "sapletene kokošje kosti, vonj svinjca i odrezanih vratova." Ne postoji, dakle, način da nas nasilje ne sustigne, da ga ne spoznamo na ovaj ili onaj način. Ono nas prekriva dok smo uljuljkani u san.

S pjesmom Jednorog otvara se tema mladenaštva, dovršavanja tijela, a s mladenaštvom paralelno dolazi i glazba. Ona se dvostruko opravdava time što je ptičja narav subjekta sklona pjevu, kao i prvom mladenačkom ljubavi koja trajno obilježava i određuje sudbinu subjekta, opravdavajući tako selidbu u treći ciklus, Grad
"Mladi kompozitor utekao je iz sela u veliki grad / i iznova tragao za prozirnosti. / Iza njegovih ramena glazba je izvirivala / kao jedno po jedno krilo, / jedna po jedna latica: promatrala sam ga / i rudjela."
(Die zweite Heimat)

Pjesma Zelene jabuke čini mi se kao osobito zanimljiv spoj prvog i drugog ciklusa. Fokus na prirodu zaklanja ideju mogućeg konačnog obračuna s ne(do)zrelošću. Nijemost subjekta i odlučivanje za promatranje umjesto za govor daju ovoj pjesmi impresionistički pečat.
"Gore su zlatne vune / a dolje žice crne šume. Na mostu koji spaja / dva ruba sjedimo i jedemo zelene jabuke."

Čitajući zbirku, uočava se da subjekt uvijek ostaje u međuprostoru, da nikada neće moći potpuno na jednu ili drugu stranu. Ta dijametralna, gotovo likovna suprotnost sunčanosti neba i crnine šume djeluje kao fatalna bipolarnost prirode. Pa ipak, mostovi nisu vertikalni i nužno se ostaje zarobljen usred šume, u svojoj unutrašnjosti, u nedozreloj nesvjesnosti (zelenim jabukama) koja nikada ne može postati crven, sladak plod. Uostalom, ovaj množinski subjekt mora se nužno vratiti u prostor zavičaja-sela. U prostoru šume nema jabuka, nedozrele jabuke dolaze iz ljudskom rukom uređenog prostora, subjekt ih donosi odande na mjesto koje bi moglo biti odraz nutrine, rascijepljenosti duha, jedini prostor u kojemu bi se istinski moglo dozreti kada ne bi postojala nužnost povratka. 

Povlasticu da se ne vrate imaju još možda tek pjesnici. Pjesnikinja nastoji izaći iz zavičaja, udati se za jezero, ako je već udaja jedini izlaz, spakirati kofer, preskočiti brdo, cestu, ogradu, ali sve to nije dovoljno da bi se pobjeglo od ljudi, od čitatelja koji bi je htjeli uljuditi.

Nasuprot neuljuđenoj pjesnikinji stoji Otmjeni pjesnik. Tako je, pomalo ironijski, naglašena dvostruka narav poezije, njezina lakoća i težina, praiskonska potreba za pjevom i pjev unutar društvenog okvira.
"Obraća se svima redom, laganim dodirom cvijeta, / slobodan i dražestan starac. // Pjesmu završava, nakon beskrajne patnje oko kraja, / prpošnim zamahom dlana."

Treći ciklus, Grad, ide još jedan korak dalje od prirode, ali ne možemo nikako reći da je urbanost njegovo obilježje. Doima se, naprotiv, da je subjekt taj koji prirodu nosi kamo god krene i prilagođavajući se okolini nastoji je u isto vrijeme modificirati. 
"A ja evo krojim već svoje odjelce od kazaljki / i mislim da ću na potiljku moći danas / dva pupa uzbibati. / Dva poput poljupca, samo neznancima, / samo stranim i nepoznatim došljacima."
(Motor)

Ishodišna točka postaje stan, mjesto se to s kojega se polijeće u svakodnevnicu, u kojemu se čita i čitajući spoznaje vlastiti položaj toliko udaljen od onog željenog.
"Kad otvorim knjigu, stidljivi valovi sijede Dąbrowske / koja ustaje iz dna tulipana i pošalje mi smiješak. / A zatim se vrati iza masne latice, gdje piše poeziju. / Ja radim u drugoj državi, u ekran umećem sijede oči / i redim razbacane cipele njenih poljskih stihova"
Stan je varijacija puževe kućice, vlastita soba, zidovi koji sprječavaju da gradska vreva uđe u subjekt i omogućavaju da glazba u njemu opstane.
"Ne izlazim van / umjesto toga otvorim muziku iz zvučnih kutija"

Kao što je drugi ciklus proširio svijest o onima koji su izvan subjekta, liku majke dodajući oca, sestru i baku, treći ciklus to čini uvodeći prijatelje. Prijateljstvo će kao motiv osobito biti razrađeno u četvrtom ciklusu gdje će poslužiti kao okidač za prisjećanje prošloga. U pjesmi Rame ono je zamjena za majčinu zaštitu ("Prijateljice su slijepa brda / koja vatom oblažu cestu dok po njoj miliš"). Prijateljstva o kojima autorica piše lijepa su, ali tjeskobna, svaka je strana na neki način defektna i nemoćna, osobito u govoru, u izražavanju sebe jezikom. 
"razgovaramo na narječju ponornica, / njena je tanka kao sljepić, / moja poslušno bijela."

Možda ne krucijalan, ali svejedno intrigantan moment zbirke jest često ispijanje ili pripravljanje napitaka, kave ili čaja, koji postaju jedan vid subjektova sidrenja, pronalaženja središnje točke i uspostavljanja ravnoteže. 
"Mogu te jednom pozvati da vidiš / kako pečem kolače i kuham kavu / i sve to u oblom i ravnodušnom tijelu, bez kušnji"
(Kosovi)

Jedno od ključnih mjesta u ciklusu, Dan proveden s roditeljima, položaj subjekta u gradu identificira kao položaj goluba na trgu, a grubosti grada suprotstavlja se golubinja narav ove poezije koja donosi mir i pitomi završetak gotovo svake pjesme.
"Ovo je kraj ili barem okrajak, / gdje rađamo se iz pjene, ugljena / i crvenkastih pijetlova / koji psuju pod šeširima, na ovaj nježni, / posrebreni dan utroje."

Međutim, ta nemogućnost prilagodbe, nemogućnost da se promijeni vlastita bit i postigne ono što se željelo završava u pesimizmu, u konačnom odbacivanju sna o srnećoj prirodi. Subjekt u gradu postaje tek blijeda djevojka s đurđicama, otkinuta je njegova kora i ogoljena unutrašnjost kako bi bila izložena svijetu. Identitet se gubi i gasi, a opstanak se može osigurati jedno bijegom u stare obrasce.
"Bez te kore koja štiti, ono unutra tamni i suši se / kao zaboravljeni planet, utrnula ruka zvijezde"
(Obećanje noći)

Izlet u Jalšje, četvrti ciklus, predstavlja pokušaj takvoga bijega. Turobna se atmosfera pojačava kišom, vlagom koja ulazi u svaku stvar i u klonulu biljku duha da je na koncu ili vrati u život ili uništi. Nemoguće je ne primijetiti da se u ovome ciklusu neprestano jede, kontekst ladanja i uporno hranjenje tijela daju se čitati kao prepuštanje dekadenciji koja je možda nužna za oporavak, za barem prividnu obnovu napuklih prijateljstava koje izjeda nepovjerenje: 
"Nema rečenice koju ne bismo pincetom prevrtali / zagledajući joj pod krilca, opipavajući joj zadak - / već smo iz opreza pred njom tamni, / jasniji paprati i čokotu / nego biću uz koje se priljubljujemo."
(Rub bazgine šume)

No osim toga, u odnosu prema drugome otkriva se da čovjek često posjeduje plemenitost neba i glupost ovce:
"Mi smo divna bića, potpuno prozračna, / spremna za veličanstveno opraštanje / i zaborav dostojan dvorišnog bunara."
(Ovce)

Nadu da će spasiti sebe i drugoga, ispuniti prazninu i otkloniti umor subjekt pronalazi u ideji povratka u prošlost, u "zlatno doba". Drugi, onaj kojega treba spasiti jest prijateljica-crvendać, životni plamen koji se ističe u mokrom, melankoličnom prostoru Jalšja. 
"Dok je on tinjao na pločniku, / ja sam pronašla dvjesto razloga / da je to moja prijateljica koju moram spasiti / [...] od njezina glupog srdašca. / Ako spasim crvendaća, / divlje kraljevstvo će nas obgrliti / i sastaviti u jedno, kao što smo bile na početku, / spašene."

Posljednji ciklus, Kraj ljeta, već samim svojim naslovom pokazuje da plamen nije moguće očuvati. Subjekt se odlučuje za inventuru koja bi pokazala što je nakon svega preostalo. Ponajprije tu je majka koja odlazi, majka bez čvrstog korijena kao što je bila ona s početka ove priče. Sigurnost je nestala, a melankoliju prethodnog ciklusa zamjenjuje osjećaj napuštenosti. Na koncu napušta nas i tijelo kakvo smo poznavali, pretvara se u hibrid ptice i drveta, čaplje i hrasta. Autorica uspostavlja dva moguća kraja:
"Mogli smo izabrati između dva kraja - / dva obla reljefa: / - brijeg s čovjekom i / štapom za koji su privezane ljetne munje / - brijeg s crkvicom svete Agneze pod kojim / bager slaže druge, sočne bregove / za korist"
Nezahvalno je nuditi jednostrano tumačenje, ali u duhu vlastitog čitanja čini mi se da subjekt spas od oluje/smrti ne pronalazi na čistini prirode, već na onome brijegu na kojemu se utvrdila civilizacija (crkvica svete Agneze). Čovjek može pripadati prirodi do onoga trenutka u kojemu se javlja njegov ljudski nagon za bijegom od smrti. U prijašnjim se ciklusima čeznulo da se odgodi odrastanje, ovdje se pak kraj života želi odgoditi regresijom. Promotrimo samo dijelove pjesme Dječak:
"Bila sam muško dijete, / djetinjstvo je bilo / otezanje s prelaskom / na drugu stranu"
Razlomljenost ove izjave u male odsječke samo je formalno otezanje koje podupire osnovnu misao. Regresiju pak možemo vidjeti u sljedećim stihovima:
"Meni se sviđalo u dječaku / pa sam otkrila da je glad / igra odgađanja, / čudesno bijelo sredstvo kotrljanja / unatrag, u dvorište, / u koru oraha, u pticu i / u psa, ispod kore / ploda, tik uz košticu."
Ipak, subjekt je svjestan da će vrijeme rastvoriti i njega i prostor pretvarajući civilizaciju u divljinu i tamu iz koje je i postala.
"Crkva svete Agneze savit će se, u pumu navrh brda, a bumbar će ostati / prirodni stroj za noć."

Naposljetku, treba reći da ovakva slojevita zbirka poezije nipošto ovime nije iscrpila sva moja moguća čitanja. Njezina je velika vrijednost upravo u tome što se birajući suodnose svih ponuđenih elemenata uvijek može stvoriti nova slika i otkriti posve druga priča. Jedina veća zamjerka zbirci ide na račun motivske nedosljednosti. Velik broj ponavljajućih motiva mijenja svoju ulogu iz pjesme u pjesmu noseći tako posve različita značenja. Na razini pjesme to je svakako nebitno, ali u kontekstu cijele zbirke takvo postupanje otežava predodžbu cjeline i donekle narušava kompoziciju, no nikako u toj mjeri da se ne bi isplatilo zaputiti među vukove i breze.

Mateja Jurčević