Književna kritika: Sonjka

"Sonjku", knjigu mekog naslova ponijela sam s kratkog boravka u Rijeci, ne kao suvenir, jer čemu, pa brzo dolazim opet, naprosto kao društvo za povratak kući. Ispalo je sasvim naopako, tekst u vožnji nisam ni načela jer pokazalo se da ne trpi rastresene čitatelje, ali zato je on za mene u međuvremenu uspomena na svijet kakav je donedavno bio, a koji mi je odjednom manje stvaran od knjiških fikcija kojima se bulimično prehranjujem. 

Iz prisilne osame jasnije je zašto se ta "Sonjka" (Hena com, 2019), roman poljskog prevoditelja i pisca Ignacyja Karpowicza (1976.), opirala nehajnosti prelistavanja po autoputu; vez joj je folklorno raznobojan i vremenski raslojen, iskidan vrludanjima između prije i poslije, a s najkraćim zadržavanjima u 'sada'; rečenice podugačke, najprije grozničavo jedne u druge uvezane pa onda dubokim udasima iscjepkane. Onaj koji čita malko će se putem i pomučiti, ali knjizi ništa neće zamjeriti, pa ni pomisliti da je odloži za kasnije, jer shvatit će da ona takva, kuštrava a krhka, čitateljsko čupkanje i paranje ne bi lako podnijela. Ustvari, tempo i način kretanja kroz ovu prozu ne određuje čitatelj, pa nekako ni autor, nego aritmično srce pripovijesti koje treperi između znojnih dlanova dok strepimo da nam se ne rasprsne prije svršetka i kakvog takvog oslobođenja. 

Moje iskustvo "Sonjke" kolebalo se stoga između otpora i ushićenosti, razdraženosti i užitka, jer Karpowiczev pripovjedni modus – poetičan, bajkovit – u mnogočemu je zahtjevan, ponegdje i zbunjujuć; s njegovim se maštovitim slikarijama i vitičastim sklopovima nije jednostavno odmah sroditi, a sigurno ih ni Emiliju Nuiću, potpisniku profinjenog prijevoda romana, nije bilo najjednostavnije rasplitati. 

"Sonjka" se razmotava poput tkanina, i to dviju za zbivanja ključnih – šarene krpare na koju će vremešna pripovjedačica poleći svog mlađahnog gosta i modre haljine s cvjetnim dezenom u kojoj se toj starici poodavno dogodilo sve što je u njenom životu vrijedilo – razmotava se ova priča za kuhinjskim stolom sirotinjskog kućerka, o kojem autor navodi sljedeće: „četvrta kućica u Krolowom Stojlu je rupa u mreži mobilne telefonije i odsustvo u podacima statističkog ureda“, dakle, na rubu postojanja, na kraju vremena, da bi se zakratko zaustavila na uštirkanoj samrtnoj postelji u gostinjskoj sobi gdje prije toga nitko nikad nije prespavao. Tanka nit jednog do nestvarnosti mukotrpnog ženskog življenja blijedi na horizontu ravničarskog pejzaža, negdje za poljsko-bjeloruskom granicom, da bi se onda iznova pojavila pod svjetlima varšavskog teatra. Življenja, namjerno ne kažem životarenja, jer junakinji je za njenog dugog trajanja možda uskraćivana prilika za sreću, barem onakvu kakva bi izdržala duže od miga zvijezde padalice, ali ne i sposobnost za doživljaj lijepog, čak i kad ljepote oko nje nigdje nije bilo.

Dvjestotinjak stranica organizirano je u kraća poglavlja nejednake duljine, mahom od odlomka ili dva, ili tek jedne jedine rečenice. Kad se slučajnom namjerniku u Sonjkinom zaseoku pokvari luksuzni auto, ona ga počasti užinom i iznenađenjem: „I tako su sjedili od tog prvog susreta kad je izgubivši signal mobitela dobio lončić svježeg mlijeka i pripovijest u kojoj je pronašao i onaj izgubljeni djelić sebe.“ Ignacy Gyki, nekoć i sam dečko sa sela, prometnut će se međutim, i to kad u Varšavi počne graditi kazališnu karijeru, u Igora Grycowskog, urbanog, mondenog i pomalo blaziranog – kraljevića, kako ga vidi njegova domaćica. Upravo taj Sonjkin posjetitelj, čiji je dolazak ona, čitatelj naslućuje, predvidjela, ako već ne svjesno prizvala, pa onda i režirala, odigrat će ulogu staričina željno iščekivanog anđela smrti, s kojim će ona podijeliti svoju ispovijest i potom mirno usnuti. 

Eponimsku protagonisticu, Sonju Bijelu, Sonju Šepavu, srećemo, znači, na finalnoj točci njenog puta, da bismo je uistinu upoznali tek onkraj smrti, kad se u fabularnom okviru ukazuje posthumno, sada kao inspiracija za heroinu Igorovog eksperimentalnog komada koji će ovjekovječiti taj kratak susret dviju osobnosti jedva zamislivih u istom kadru, razmaženog kazalištarca u krizi identiteta i napaćene žene koja je visoku dob dočekala zahvaljujući jobovskom strpljenju i suživljenosti s prirodom. Mudra i plemenita starica naposljetku će otići onako kako su to činili srednjovjekovni junaci: „Sonja je stavila ruke na prsa. Umrla je kako se pristoji, kako treba, izjutra i na amen.“ Igor je ovu mističnu scenu popratio dramaturškom bilješkom: „Sonjka, Borbus i mačak umrli su isti tren, neka netko napokon isključi sunce.“  

Za Sonjkinih ranih dana zlostavljanje je mjerna jedinica malomišćanskog i obiteljskog života, vrijeđanje, batinanje, silovanje pa i ubijanje potka su sazrijevanja djevojke bez majke koja skromno domaćinstvo dijeli s nasilnim ocem i dvojicom priglupe i očevu autoritetu podložne braće. Takvo djevojačko bivanje noću je sretno, a danju neiskazivo nesretno, ali kako je u to doba zaljubljenost čini privremeno nepoderivom, mlada Sonja (svako)dnevna maltretirana ni ne primjećuje. Sonjkino djevojaštvo nekako sam spontano vizualizirala filmskim jezikom Pawela Pawlikovskog, ali kad nas autor s vremena na vrijeme iz analepsi prebaci u pripovjednu sadašnjost, tu bih odustajala od Pawlikovijewske monokromnosti jer paleta boja neophodna je kako bi se predočila umirujuća jednostavnost kolotečine te duhovne i duhovite babuške, raster pašnjaka, bod pletenine, potočnice na platnu potamnjenom davno osušenom krvlju kao tužan spomen na tegobnu žensku egzistenciju u poljskoj provinciji u godinama oko Drugog svjetskog rata.

U gvalji ratnog užasa dogodit će se nedozvoljena ljubav između mlade Poljakinje i Nijemca plavih očiju (kad su bili zajedno „zrak na [njenom] obrazu mirisao je kao na tanjuru, mirisao je na desert – jagode, slatko vrhnje i šećer) da bi Sonjkin Joachim jedne večeri neobjašnjivo prestao dolaziti, a onda joj s vremenom postao „ispran, distanciraniji od svetaca s ikona“. Ona bi napravila sve da joj se vrati, „mogla bi se promijeniti, prestati biti poljska, ruska ili svoja. Umjela bi prestati biti kakva god. Umjela bi skameniti se na zraku u pozi vilinskog konjica – dovoljno je pljesnuti dlanovima da me se smrska.“ Ipak, on se nije pojavljivao. „Srce mi je puklo“, ispovijedala se Sonjka, „nije prvi put. To je srce pucalo i pucalo, i činilo se kao da pucanje nikad neće završiti, kao što nosilica nikad ne završava s nesenjem jaja, kao što nikad ne završava ni bol, ni rijeka, ni prašuma, ni glad, ni škripanje leda po zimi.“ A onda, neočekivano, novi početak: „… povjerovala sam da mogu imati dobar život. Običan.“

Ne bi bilo u redu ovdje otkriti baš sve, pogotovo ne što će se još zbiti s nježnim mladićem u nacističkoj uniformi, no Sonjka se spletom neobičnih okolnosti udaje za pristojnog domaćeg momka i postaje majkom. Životna normalnost na nesreću ne traje dugo, sve što će joj ostati nakon tog rata u kojem su se prvi susjedi okrenuli jedni protiv drugih, težak je invaliditet, sjećanje na veliku ljubav i samovanje u derutnom domu ispunjenom ostarjelim životinjama koje je čuvaju.

A te životinjice, krava Mućka, Borbus dvanaesta (nasljednica šteneta koje je Sonja u mladosti dobila na dar od nepoznatog njemačkog vojnika i u oboje se istog trena zaljubila) i Jozik, mačak nadležan za mišje pitanje, znaju svašta, pa i govoriti, takvi su da na mahove više ne znamo gdje smo, u crno-bijelom Pawlikowskom ili u jarko obojenom Uspenskom (*dječja knjiga Stric Fjodor, pas i mačak, Algoritam, 2013). Za ilustraciju rečenog: „Uto se odazvao Jozik Pastir Miševa. Imao je pravo progovoriti jedan put u svakom od svojih devet života, ne uračunavajući, naravno, Badnjake, mada su tada obično krave bile te koje bi uvijek prve došle do riječi.“

"Sonjka" je istodobno šašavo suvremena i divno starinska, priča o nesretnom preklapanju pozicije žrtve i junakinje, o primitivizmu i svireposti, o banalnosti sitne ljudske zloće i  neiskorjenjivosti apsolutnog zla, a iznad svega, o radosti življenja, usprkos svemu. Karpowicz u ovoj poprilično hibridnoj prozi balansira između opore doslovnosti i značenjske zabašurenosti, dok nas šeće amo-tamo kroz Sonjkinu (nad)realnost u kojoj je ta žena bila i mogla sve, pa čak i osjetiti se sretnom. Bila je Sonjka kroz niz svojih desetljeća i seoska ljepotica i „skandalozna“ ljubavnica i predana supruga i tragična majka i lunjajuća luđakinja i svemoguća šaptačica; mogla je voljeti i uricati pogledom, vračati i liječiti. Kako bilo, iscijelila je jednog gradskog šminkera, a uspjelo joj je to, sudeći po osvrtima, i s brojnim čitateljima. Zagrizite u ponuđeni odlomak, ako vam se dopadne, Sonjkina pripovijest pisana je za vas.

„Noć je bila duboka. Jozik Pastir Miševa razmišljao je treba li otići u sjenik i pozabaviti se miševima, prijelo mu se nešto živo i baršunasto, nešto hrskavo i piskutavo, toplina koja je izbijala iz ležajke uvjerila ga je da ostane u kuhinji. Predosjećao je nadolazeću smrt, iako nije znao po koga dolazi: po Bijelu Sonju, po Ignacyja, Igora, a možda upravo po njega?
Ignacy se vratio u kuhinju, sada je bilo više njega nego varšavskog Igora. Žarulja u zelenkastom sjenilu uljuljkivala je u san sjene na tijelu gradskog gosta. Njegov se lik sastojao od tamnih pruga. Mišići, kako-tako pričvršćene kosti, iščezavali su na tom čudnom svjetlu. Samo kosa, i to sijede na kojima je radio kojih trideset godina i posljednji dan, samo su se one svjetlucale: pomalo kao na vašaru, pomalo kao na slici, između brokata i laka.

Ignacy je sjeo na slončyk kod peći i pogledao Sonju. Sonju, čije je lice blago osvjetljivala mliječna juha. Sonju, bijelih pletenica i očiju od koji je svako oko svijetlilo drugom bojom.“