Književna kritika “Neispričane priče”
Direktan i beskompromisan pisac
Autobiografska knjiga Rajka Grlića ima obilježja povijesnog dokumenta recentnih filmskih epoha s eminentnim sineastima u glavnim ulogama
Rajko Grlić: Neispričane priče, Hena com, Zagreb, 2018, 388 str.
Rajko Grlić, jedan od najznačajnijih filmskih redatelja hrvatskog i jugoslavenskog filma, predstavnik takozvane Praške škole, režirao je nekoliko antologijskih i nagrađenih filmova (Samo jednom se ljubi, 1981; Čaruga, 1991; Karaula, 2006; Ustav Republike Hrvatske, 2016, i drugi ) kojima je privukao domaću i međunarodnu pažnju, ali i bijes kako jugoslavenskih tako i hrvatskih nacionalističkih kulturnih i političkih struktura u razdoblju prije i poslije 90-ih godina prošlog stoljeća. Ovaj intrigantan i provokativan autor, u svojim se filmovima nije libio otvoreno progovoriti o aktualnoj društveno-političkoj situaciji vješto podrivajući temelje dominantne ideologije, uvijek uz dozu manje ili više suptilne ironije i umjereno doziranog humora.
Baš kao što je u svojim filmovima na ironičan i humorističan, ali istovremeno ozbiljan, angažiran i detaljan način otkrivao pukotine u dominantnim povijesnim narativima, diskursima i ideologijama kroz crtice iz svakodnevnog života (ne)običnih ljudi, istom ležernom preciznošću detaljno raščlanjuje vlastiti život u autobiografskoj knjizi Neispričane priče, dokumentirajući sudbine nekoliko generacija svoje obitelji povezujući ih s društveno-političkim kontekstom odgovarajućeg povijesnog razdoblja. Knjiga je ujedno gorak, duhovit i emotivan zapis o filmskim epohama u povijesti jugoslavenskog i hrvatskog filma kroz zabilješke i anegdote o kolegama i prijateljima iz svijeta filma: od praških đaka s kojima je studirao na FAMU u Pragu i crnovalnih redatelja kojima se divio, a s nekima i surađivao, pa do suvremenih filmaša i glumaca iz država bivše Jugoslavije.
Knjiga je sastavljena kao filmski leksikon u kojem se abecednim redom navode termini iz filmskog jezika koji figuriraju kao naslovi poglavlja ispod kojih se po principu asocijativne montaže u filmu navode situacije iz privatnog i profesionalnog života autora. Neispričane priče ne samo da su pisane filmskim jezikom, nego i svojom strukturom često nalikuju skicama i zabilješkama nekog budućeg scenarija koji, međutim, često ostaje nedovršen i neispričan do kraja, baš kao i život, a i cjelokupno štivo ostaje, rečeno Ecovim rječnikom, otvoreno djelo. Nepredvidivost života tako se pretače i na narativnu strukturu djela koje ne teži linearnoj naraciji već se unutar pojedinih mikropoglavlja isprepleću (ili filmskim jezikom rečeno pretapaju) sadašnjost i nekoliko razina prošlosti. Grlić se u ovoj knjizi dokazuje kao vrsni pripovjedač, baš kao i scenarist na filmu, pa osim stvarnih flash backova dodaje i izmišljene dijelove kako bi ili upotpunio nepoznate dijelove iz obiteljske prošlosti ili iz mašte rekonstruirao „rupe“ u pričama.
Upravo zato Neispričane priče nalikuju napetoj fikciji koja se, kao i svaka autobiografija temelji na autentičnim faktografskim podacima, fragmentima sjećanja, anegdotama, ali i na izmišljenim događajima i likovima koji dopunjuju praznine u sjećanju te čine štivo dinamičnijim. Veći dio proznih priča su kronološki nepovezane natuknice iz režijske bilježnice – ideje za nikad snimljene filmove – koje u knjizi dobivaju konture i postaju kratke priče. Autor se na nekoliko mjesta osvrće na svoj stil pisanja pokazujući kroz nekoliko skica iz prošlosti kako je s odmakom gotovo nemoguće ne fabulirati vlastita, naročito daleka, sjećanja, kao što je gotovo nemoguće lučiti fikciju od faktuma, tuđe iskustvo od vlastitoga. Kao što autor kaže u uvodu knjige, svoje neispričane priče godinama je čuvao zatvorene u boci dok je on pisao priče i živio živote svojih filmskih junaka, a kad ih je polako pustio da iziđu ispričao ih je baš kao na filmu, miješajući zbilju i fikciju.
Upravo tim principom Grlić se vodio u većini svojih filmova. Njegovi najpoznatiji filmovi nisu dokufikcije; oni su igrani filmovi, ali su istovremeno dokumenti nekoliko posljednjih desetljeća, koji su zbog svoje direktnosti i kritičkog stava spram zbilji Grliću donijeli slavu, ali ga i prisilili na egzil početkom 90-ih godina. Grlić se često u knjizi vraća na taj period opisujući prilagodbu novoj sredini i radnoj okolini najprije u Los Angelesu, potom u New Yorku i na koncu u Ohiju, a jedan od najdirljivijih trenutaka u knjizi je pismo kćeri navedeno u poglavlju naslovljenom Documentary (Autobiographical). To je testament i dirljiva ispovijest u kojoj autor sebi i kćeri pokušava objasniti razloge odlaska iz Hrvatske. U ovom pismu, kao i u ostatku knjige, autor izbjegava patetičan ton i samoviktimizaciju tako svojstvenu postjugoslavenskom nacionalističkom diskursu od kojeg Grlić javno i privatno zazire. I on je, baš kao i njegovi uzori – ili mavericki kako ih naziva u knjizi (Branko Bauer, Dušan Makavejev, Žika Pavlović) – bio i ostao nekonformist, nediscipliniran i svojeglav umjetnik koji je pokušao „zadržati jedan princip samostalnosti, neovisnosti o vlasti, mogućnosti da sam radim ono što mislim da treba činiti i to onako kako mislim da valja činiti. Pokušavao sam dakle, ponekad i uz nemale muke, zadržati pravo pojedinca na vlastito mišljenje i na vlastiti rad.“ (68), a to je na ovim prostorima značilo i znači da „nećemo imati što jesti ako ja pokušam zadržati neke osnovne principe, neka osnovna etička načela do kojih mi je minulih dvadesetak godina bilo vrlo stalo.“ (69) A taj isti princip zadržao je i kod pisanja ove knjige u kojoj beskompromisno, imenom i prezimenom nabraja politički podobne kulturne radnike u oba sistema koji su nanijeli štetu ne samo njemu, nego cijeloj generaciji jugoslavenskih praških đaka.
Rajko Grlić i njegovi praški kolege (Goran Marković, Srđan Karanović, Lordan Zafranović i drugi) bili su i ostali nepodobni i „opasni“ redatelji u oba sistema od kojih je nekolicina dijelila sličnu sudbinu u egzilu kao i on. Autor na nekoliko mjesta povlači paralele između svog i njihovih života prije i poslije 90-ih godina ironično naglašavajući sličnosti u obračunavanju s nerežimskim umjetnicima na ovim prostorima gdje se „zaigrala stara igra službenog zaborava u kojoj povijest uvijek počinje dolaskom onih novih“. (13) Međutim, autor čak i te mučne epizode, baš kao i u svojim filmovima, u knjizi prepričava uz dozu ironije i humora. Dobar primjer je anegdota s filmom Samo jednom se ljubi, snimljenom 1981. u Jugoslaviji. Nakon zatvorene projekcije za partijski i policijski vrh, jedan od policajaca je komentirao: „Da smo od ustaške emigracije naručili film o Službi, ne bismo ovo dobili“ (58) Dan nakon projekcije policija je zaključala negativ filma, ali je Grlić, pretpostavljajući što bi se moglo dogoditi, drugu kopiju filma istog jutra poslao avionom sestri u Pariz i film je ušao u službeni program festivala u Cannesu. Nakon hvalospjeva inozemne kritike jugoslavenska politička vrhuška bila je primorana stati iza filma navodeći ga kao dokaz slobode stvaranja u socijalističkoj Jugoslaviji. Gotovo identična situacija ponovila se deset godina kasnije, 1991. godine, na premijeri filma Čaruga kada je jedan od savjetnika predsjednika Tuđmana izjavio: „Da smo od četnika iz Knina naručili film, ne bismo ovo dobili!“ (59) Tijekom montaže Čaruge u Jadran filmu, neposredno prije pretvorbe i privatizacije te najveće hrvatske filmske kuće, Grlić je bio izložen najprije indirektnim, a kasnije i direktnim napadima iz tadašnjeg državnog vrha. Jednu od tih epizoda s redateljem Antunom Vrdoljakom, istaknutim članom HDZ-a i tadašnjim potpredsjednikom Republike Hrvatske koji će kasnije obnašati niz drugih funkcija vezanih za filmsku umjetnosti, Grlić je djelomično ubacio u film citirajući Vrdoljakovu prijetnju upućenu njemu: „Perje će letjeti“ (78) u sceni jedne pljačke u filmu.
Posljedice svog nekonformizma Grlić je osjetio odmah. Tijekom 90-ih njegovi filmovi, kao ni filmovi Lordana Zafranovića, nisu bili prikazivani, bili su uklonjeni iz enciklopedija i Društva umjetnika, a većina bivših suradnika ih je izbjegavala. Usprkos prijetnjama Grlić je do danas ostao dosljedan svojim životnim i umjetničkim principima koji su se stvarali pod utjecajem čehoslovačkih profesora Elmara Klosa i Jána Kadára, njegovih kolega s FAMU koji će kasnije postati predvodnici čehoslovačkog novog vala, ali i jugoslavenskih crnovalnih redatelja od kojih preuzima društvenu kritičnost i političku oštricu. Svojim kolegama i prijateljima koji su kao i on ostali vjerni beskompromisnom filmskom izričaju opetovano se vraća u knjizi kroz niz zajedničkih dogodovština tijekom posljednjih pet desetljeća.
Jedna od posljednjih natuknica u knjizi (Twist ending) kratka je posveta srpskom redatelju Goranu Markoviću, također praškom đaku i Grlićevom kolegi na FAMU, poznatom po antirežimskim političkim filmovima, naročito nakon 90-ih godina. Zanimljivo je da Grlić završava knjigu kratkim emotivnim osvrtom na Markovićev dokumentarni film Srbija godine nulte (2001) u kojem se prikazuje bijeda svakodnevnog života pod Miloševićevim režimom. Film se na trenutke pretvara u film-esej; audiovizualni dnevnički zapis u kojem Marković u razgovoru s kćerkom preispituje koliko su on sam i njegova generacija odgovorni za rat i što su mogli napraviti da se on spriječi. Pa tako Grlić, prisjećajući se projekcije tog subverzivnog dokumentarca na filmskom festivalu u Motovunu, piše: „Gledajući ga u Motovunu, na prepunom trgu, mislio sam kako bi svatko od nas tko se igra filmom morao snimiti takav zapis o sebi i vremenu beščašća u kojem smo živjeli. Da ne ostavimo nenaplaćen račun, sumnju u to kako smo preživjeli.“ (366)
Prvotno zamišljena kao niz natuknica koje je Grlić pisao za sebe, ova knjiga je postepeno prerasla u zapis o sebi i jednom vremenu. Zbog detaljnoj presjeka posljednjih pedesetak godina jugoslavenske i hrvatske kinematografije, Neispričane priče nadilaze obično autobiografsko pismo i mogu se čitati i kao povijesni dokument recentnih filmskih epoha s eminentnim sineastima u glavnim ulogama, a Grlić se dokazuje kao direktan i beskompromisan pisac koji je ovom knjigom, baš kao i Marković svojim filmom, izravnao račune iz prošlosti. Upravo zbog toga i on zaslužuje da se pridruži svojim uzorima i da zasluženo nosi nagradu Maverick, koja se već godinama dodjeljuje na filmskom festivalu u Motovunu čiji je Grlić osnivač, a namijenjena je autorima koji su individualnošću, slobodnim duhom i inovativnošću ostavili traga u filmskoj umjetnosti.
Etami Borjan, "Gordogan"
Etami Borjan zaposlena je kao docentica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje održava nastavu iz filmoloških kolegija na Doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture i na Odsjeku za talijanistiku. Magistrirala je filmologiju na Sveučilištu La Sapienza u Rimu, a doktorirala je filmologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija usavršavala se na nekoliko stranih sveučilišta u Europi te je boravila na istraživačkoj stipendiji kao Fulbright Visiting Scholar na New York Universityu. Objavila je znanstvene radove iz područja etnografskog, dokumentarnog, talijanskog, autohtonog i postjugoslavenskog filma te knjigu Drugi na filmu: etnografski film i autohtono filmsko stvaralaštvo (2013). Izlagala je radove iz područja filmologije na konferencijama u SAD-u, Novom Zelandu, Europi i Aziji. Često sudjeluje na međunarodnim filmskim festivalima kao članica žirija ili kao selektorica filmova.