Književna kritika “Divlje guske”

Oštećeno odrastanje

Julijana Adamović: "Divlje guske", roman, Hena com, Zagreb, 2018.

        Kada su se ono na televiziji prikazivale serije "Kapelski kresovi" i "U registraturi"? Koje je ono bilo doba kada se pred ekrane crno-bijelih televizora postavljala obojana folija kako bi se fingirao kolor-televizor? Koliko još općih mjesta iz materijalne i popularne kulture možete nabrojati iz tog maglovitog doba? Vjerojatno mnoge. A koliko se duševnih stanja, osjećaja, strahova i ljubavi, boli i ozljeda, otkrića, spoznaja i čuđenja možete baš onako zorno prisjetiti, ako ste negdje u tom vremenu odrastali? Vjerojatno ne baš mnogo. Jer, prošlost je sačuvana u sjećanju na stvari i njihova fizička svojstva, u sjećanju na ljude i na njihove oči, kožu, geste, način govora ili oblačenja, ali jako malo se prošlosti može oživjeti sjećanjem na osjećaje, jer njih su potisnuli drugi, oni koji su došli poslije. Predinamični su dani djeteta koje se u jednoj osjetljivoj životnoj dobi od primarno perceptivnog naglo počinje pretvarati u misleće biće. Tako intenzivnom učenju nismo podvrgnuti nikad kasnije u životu. Brzina kojom odrasli žele u dijete usaditi kojekakva pravila, od higijenskih do etičkih, često je zbunjujuća i djetetu ne ostavlja drugu mogućnost nego da samo popunjava rupe nastale nedostajućim naputcima i pojašnjenjima. Neke se rupe ipak ne uspijevaju popuniti, poglavito one koje u djetinjem umu izaziva iracionalno ponašanje njegovih odraslih uzora. Tu dijete ne može primijeniti naučenu logiku, već je prisiljeno na improvizaciju. Plodovi takve improvizacije mogu biti nevjerojatno bogati i začudni svjetovi kojima dominiraju obrambeni mehanizmi sigurnosti, ljubavi, ljepote i dobrote. Sraz tog unutrašnjeg djetinjeg svijeta s grubom stvarnošću stvara iskustva izuzetnog emocionalnog naboja, ne samo za dijete kao protagonista, već i, u slučaju ovog romana, na nas čitatelje koji se s tim svijetom upoznajemo, postupno sve više u njega uranjamo, odabiremo strane, zagovaramo u sebi željene rasplete, i strepimo hoće li istina na kraju doista biti baš takva kako se malo-pomalo nameće, podmeće i insinuira.

        Ovo je najneobičniji domaći roman o odrastanju kojeg ste ikada imali u rukama, a vjerojatno je i prvi koji je ispripovijedan u prvom licu – množine. Obitelj u kojoj odrastaju pripovjedačice odnosno junakinje ovog romana, i uža i šira, poprilično je oštećena, odnosi i između generacija i pod istim krovom solidno su poremećeni, a na nedostatak sreće bitno utječe i siromaštvo. Promatrane kroz djetinje oči i um, te su okolnosti filtrirane prema kriterijima utjecaja na osobnu ugodu ili neugodu, no pomalo u obzor ulazi i kriterij dobrobiti, naravno s dječjeg gledišta osviješten vrlo nesebično. Kako odrasli, naravno, nemaju dovoljno vremena posvetiti se djeci, a na nezgodna ili zabranjena pitanja daju dogmatske odgovore, i u dječjoj svakodnevici nastaju rupe koje dječji um popunjava prilagođavajući bića, stvari i pojave svojim potrebama. Tako ove male pripovjedačice kroz niz anegdota i doživljaja postupno nama čitateljima otkrivaju što su sve sebi izgradile, detektirale, objasnile, kome se obraćaju kada uobičajeni kanali povjerenja zakažu, pa čak i kako su naučile manipulirati tim čudnim i hirovitim svijetom odraslih.

        Pripovijedanje u ovome romanu ne teče linearno, već poput širećih koncentričnih kružnica postupno zahvaća sve više, kao da tehnikom odzumiravanja od prikaza detalja napreduje ka cjelovitoj slici i potpunoj istini. U tom odzumiravanju neminovno ćemo naići i na trenutak jeze kad se bude počelo naslućivati nekoliko tih mogućih potpunih istina i kada se počnemo pitati tko (ili što) nam zapravo pripovijeda tu sumornu, emotivnu i potresnu priču. Na tom stupnju uvučenosti ovaj se roman naprosto neće dati ispustiti iz ruku, a do raspleta ili bolje rečeno smiraja vodi nas baš trilersko uživljavanje u niz zamki u koje se naivno hvatamo dokučujući kako će sve to završiti.

        Dodatnu draž ovome romanu daju njegova lokalizacija u siromašni slavonski seoski ambijent, te predivan jezik kojim govore likovi, a natruhe socijalnih, političkih i vjersko-nacionalnih odnosa onoga doba dodatno doprinose autentičnosti i uvjerljivosti priče. Bit ću čak i skroman ako kažem da je ovo jedan od najboljih domaćih romana koje sam pročitao u zadnjih godinu-dvije.

Davor Šišović