Intervju - Na križanju četiriju cesta

Na početku romana, preko dvije stranice, nalazi se fotografija sela. Prikazuje mjesto radnje, vaš rodni Kuusamo, a snimio ju je vaš djed. Fotografija je prisutna i u tekstu, u liku Lahje i očito vam je veoma važna. Jeste li se koristili njome u rekonstruiranju sela i načina života? Roman naime prati razdoblje od kraja 19. do kraja 20. stoljeća.

Da, spomenuta fotografija jedna je od mnogih fotografija našega starog obiteljskog fotostudija. Koristio sam se njome kao pomoći kad sam započeo pisati knjigu. Uz pomoć fotografija pisac može uroniti u vremena koja nije osobno doživio, kao i kad nema nikoga tko bi mu ispričao o tim vremenima.

Unatoč obiteljskoj posvećenosti fotografiji, kao i izreci da slika vrijedi tisuću riječi, odlučili ste se na pisanje kao način kojim ćete sačuvati rodno mjesto.

Ja sam čovjek od prošlosti. Možda baš zato pišem povijesne romane. Vjeran sam mjestima, a pisanje je moj način kako držati kuće prijašnjih generacija na nogama, bile one srušene u ratovima ili zamijenjene novima. Moj se otac sramio što sam bio tako loš u fotografiranju, ali možda je ovo moj način: slikati riječima umjesto fotoaparatom.

Koliko su vam u pisanju pomogle obiteljske priče i životi? U jednom intervjuu pročitao sam da vam je kao uzor za lik Marije, snažne i samosvjesne žene, poslužila prabaka.

Majka majke mojeg oca, prva primalja u Kuusamu, Hanna Aaltonen, bila je uzor za primalju Mariju u romanu. Nisam imao priliku upoznati prabaku, ali ona i dalje živi u pričama naše obitelji. Iz tih priča prenio sam mnoge epizode u knjigu: 260 kilometara duga vožnja biciklom uzbrdo iz obalnog grada u Kuusamo, ubojstvo mačke, sjeckanje fetusa. U knjizi ima i drugih paralela s mojom rodbinom kao što je fotografiranje kao profesija, vikendica neobična oblika, ili četiri djeteta, od kojih su dva starija djevojke, a dva mlađa dječaci.

Od četiriju glavnih likova, čak su tri žene. Roman prati život samohrane majke Marije, odlučne i snažne žene, zatim njezine kćeri Lahje, koja opet pokušava gotovo nemoguće – otvoriti vlastiti fotografski studio, odnosno uspjeti u muškom svijetu, a tu je i Lahjina snaha Kaarina, koja ima tradicionalnu ulogu u obitelji i koja se ne bori s društvenim poretkom, ali se bori sa suprugom. Pitanje je što vam je bio glavni impuls za pisanje romana, odnosno je li to bila želja za prikazivanjem snage žene da uspije unatoč svemu, u društvu kojim dominiraju muškarci?

Snaga, uspjeh ili vještine ne ovise o spolu nego o samom čovjeku. Htio sam opisati žene takvima kakve jesu, a ne tako da ih definiramo uvijek posredovanjem muškaraca kao majke, kćeri, sestre ili supruge. Finska književnost ima jaku tradiciju pisanja o snažnim ženama. Čak u našem nacionalnom epu, u Kalevali, Louhi je snažna gospodarica sjevera. Po mojem mišljenju priče muškaraca napisane su dovoljan broj puta i osobno više ne želim čitati ni jedan roman u kojemu je muškarac srednjih godina izgubljen u vlastitom životu. Došlo je vrijeme da se povijesni događaji opišu iz novoga kuta.

Predstavljaju li u tom smislu opisivanja povijesnih događaja, četiri lika i četiri različita smjera, ne samo životna nego i društvena, odnosno sve moguće smjerove i živote? Ili, da pojednostavnim, kriju li se u tim životima životi svih Finaca u razdoblju od kraja 19. do kraja 20. stoljeća? Jesu li oni arhetipski likovi?

Hmmm... To bi značilo da sve detaljno planiram i pišem s već gotovom idejom. Takav bi stil vodio do pedagoškog teksta, sa svrhom educiranja čitatelja kao u bajkama. No književna vrijednost bila bi na nuli. Za mene je književnost pričanje priče. Tumačenje je zadaća čitatelja.

Koliko je ideja čuvanja priča i nasljeđa, onog obiteljskog, bila važna u pisanju romana i koliko je knjiga, unatoč tomu što se bavi temama ili pitanjima važnim za čitav narod, identitetska i osobna, pokušaj da se sačuvaju određeni ljudi, prostor i vrijeme?

Priče moje prabake bile su itekako vrijedne pamćenja. U to vrijeme ona je bila utjecajna, obrazovana žena u svojem malom religioznom selu na sjeveru Finske. Htio sam pričati priče sa sjevera čitateljima na jugu Finske jer su npr. ratni događaji ili vatrom uništena Laponija nešto nepoznato na jugu zemlje. U Finskoj se cijela kulturna scena koncentrira na područje glavnoga grada, i zato je važno pobrinuti se da čujemo svačiju priču.

Dotaknut ćemo se još pitanja centralizacije kulture i uspjeha izvan nje, ali prije toga – čini mi se da je roman priča o ljudima, ali jednako tako i o kućama? Tomu pridonosi spomenuta fotografija na kojoj nema ljudi već samo kuća, a izgradnja kuća važan je element romana, kojim se postiže atmosfera. Ukratko, kuće u romanu kao da su žive. Čini mi se da je ovo također roman samoće.

Volim kuće! Volim priče koje su skrivene ispod oštećenih drvenih ploča ispred pećnice, iza puknutih vrata ili prozora zatvorena drvenim lamperijom. Prije nekoliko godina u Turkuu sam kupio kuću staru 150 godina i sad sam je renovirao. Iako ne znam ništa o povijesti te kuće, ona mi je već počela pričati novu priču, koju ću jednoga dana pretvoriti u knjigu.

Kad sam prošetao Zagrebom, vidio sam mnogo zanimljivih zgrada, koje su probudile moju maštu. Mislim da sam napravio sto fotografija.

Sigurno je da ta kuća pamti mnoge generacije te njihove odnose, kao i ona u romanu. Možda je najdojmljiviji opis sukoba dviju generacija onaj nabave frižidera i staklenke s krvavim ostacima kruha, a događa se između Kaarine i njezine svekrve Laahje. Njih su dvije u stalnom ili barem latentnu sukobu. Ipak, u jednom trenutku pripovjedač kaže kako su oni obitelj. Treba li, unatoč svemu, ovaj roman promatrati i čitati kao posvetu obitelji, kakva god ona bila? Kako roman čita i kako ga je doživjela finska publika?

Smatram da današnja kultura previše teži sreći. Mislimo da život mora biti stalna euforija, i kad nije, čudimo se gdje je problem. Život svakog čovjeka sastoji se od dobrih i loših dana. Bez sukoba, tuge i očaja ne bismo znali cijeniti te lijepe dane kad se sunce probija između grana i grije nam kožu. Zato moramo prihvatiti i nevolje. Posvađana je obitelj također obitelj.

Roman je doživio velik uspjeh, prodan je u 50.000 primjeraka i preveden na mnoge jezike, a negdje ste spomenuli da ste ga gotovo izbrisali. Naime, roman je nastao kao rad na tečaju kreativnog pisanja u Kuusamu. Je li vas uspjeh zatekao, pogotovo zbog činjenice što se bavi ruralnom tematikom, a na tribini održanoj u Booksi rekli ste kako nema književnoga života izvan Helsinkija, odnosno, tako se stvar barem doživljava iz perspektive glavnoga grada. Imajući na umu sve navedeno, kao i činjenicu da je riječ o prvijencu i da niste bili dio književnog života, što ste očekivali od romana?

Uspjeh romana nije iznenadio samo mene, nego i nakladnika. On je predvidio da prvijenac nepoznatog autora ne može prodati u više od tisuću primjeraka, a svi su bili zbunjeni zbog uspjeha. Nisam imao nikakvih očekivanja, i u to vrijeme nisam ni bio osobito zainteresiran za sve to. Po zanimanju sam učitelj i imam jak strukovni identitet učitelja. Zato ni danas sebe ne nazivam piscem, jer nisam takav. Ja sam samo učo koji noću piše priče o neobičnim ljudima. Zato se nekad osjećam neugodno zbog uspjeha romana.

Na hrvatski je proteklih godina preveden veći broj finskih autora, kao što su Kjell Westö, Sofi Oksanen, Kari Hotakainen ili Monika Fagerholm, čiji je roman Amerikanka objavljen nedavno, kao dio istog projekta Hena Coma. Priličan broj autora i naslova za zemlju koja ima tek pet i pol milijuna stanovnika. Je li zanimanje za finsku književnost plod samih djela ili je riječ i o dobroj kulturnoj strategiji odnosno promociji književnosti u inozemstvu? A jeste li vi čitali neke hrvatske autore?

Mislim da je i jedno i drugo. Finska kultura književnosti vrlo je originalna. Razlog je tomu osamljen položaj zemlje i rijetki jezik. Nakon uspona nordic noira u Europi i SAD-u, svi švedski i norveški kriminalistički romani bili su prevedeni. Nakladničke kuće obratile su pozornost na malu nepoznatu zemlju. Francuzi su zavoljeli finski smisao za humor, a anglosaksonske zemlje sliku šutljivoga naroda. Istovremeno država je počela ulagati u izvoz kulture pa su se ponuda i potražnja našle. To je ujedno razlog zašto učitelj finskog jezika daje intervjue u Zagrebu pa se čak i sam čudi kako je došlo do toga.

Kao srednjoškolac čitao sam roman Na Drini ćuprija Ive Andrića, ali nisam siguran smatra li se hrvatskim piscem. Od novijih pisaca pročitao sam na finskom jeziku Svaki dan, svaki sat Nataše Draganić, Buick Rivera Miljenka Jergovića i Ministarstvo boli Dubravke Ugrešić. Nema mnogo hrvatske literature na finskom. Ima interesa, ali, koliko sam shvatio, nedostaje profesionalnih prevoditelja.