Četrdeset pravila ljubavi

Roman „Četrdeset pravila ljubavi“ poznate turske spisateljice Elif Shafak otvoren je za razna tumačenja i komentare. Tu je mnogo pitanja, a malo odgovora. Ne stoga što nam ova darovita i učena književnica nudi nedoumicu, nego zato što je do danas hazreti Mevlana Džemaluddin Rumi ostao u nekim svojim svojim segmentima života nepoznat, a Šems neotkrivena tajna. Teško se odrediti i ko je u romanu glavna ličnost, iako u podnaslovu stoji: roman o Rumiju. Po mom mišljenju i Šems i Rumi su nosioci radnje, posebno Šems, jer nam svojim odnosom prema onima koje je kaznio život: leproznom prosjaku od koga svi bježe, bludnici Pustinjskoj ruži, pijanici Sulejmanu, nabusitom i odbojnom krčmaru Aladinu, Rumijevom sinu, koji prezire Šemsa – svim odbačenim pokazuje lice istinskog sufije.

Pa, moramo priznati da ga i mi ponekad, kada (Šems) krši riječ Kur'ana časnog, doživljavamo kao raskolnika i besprimjernog ludaka, koji ne može kontrolirati svoje postupke. Zaboravljamo na to da je on „pokriven“, evlija, i da to čini s određenom namjerom. Ustvari Šems je bogougodnik koji traži puteve približenja.

Postavljamo sebi pitanje ko je ustvari Šems? Šta ga je nagnalo da postane derviš lutalica i da zanemari ovosvjetsko, predavajući se ljubavi? Njegova prava misija je da preobrazi čovjeka, da ga uvjeri da i tamna strana života ima itekako svojih vrijednosti, a da raskoš, isticanje ega, nastojanje da okolina misli da sve znaš, da si iznad drugih, vodi u duhovnu propast.

Zašto Šems baš traži Mevlanu? Je li mu to došapnuo neki tajni glas, da će time učiniti uslugu čovječanstvu? Sve do vremena dok se Dželaluddin Rumi nije zbližio s njim, on vodi normalan obiteljski život. Učeni je muderris, njegove hutbe petkom imaju ogroman broj pažljivih slušalaca. Rumi je ugledan, poštovan. Svi stanovnici grada uvažavaju njegovu riječ, jer je misaona, duboka, iskričava. Pažnju poklanja odjeći, u grad se vozi kočijom. Jednom riječju, tumači Božiju riječ i živi religioznost, a ne duhovnost. Ponosi se time što mu se ljudi klanjaju i pokazuju strahopoštovanje. Kula od slonove kosti.

Tako je do susreta sa Šemsom, kada se pod njegovim utjecajem otvaraju novi vidici i on se korjenito mijenja. Kao što Elif Šefbak kaže: „Baci kamen u jezero. Učinak neće biti samo vidljiv, već i mnogo trajniji. Kamen će poremetiti vodu koja miruje.“ I tako je Šems, svojom nevjerovatnom duhovnom moći, uspio da uzburka mirne Mevlaline vode.

Šems luta po raznim zemljama i nigdje se ne smiruje. On je derviš koji je očistio svoje srce od ovosvjetskih natruha, kome nije važno kako izgleda i kakav će prvi utisak na nekoga ostaviti. On je samo misionar određen da ukazuje, utječe, probražava - lijepim kazivanjem i nenametljivo. Bez sumnje, Šemsovo šesto čulo je razvijeno, vidi što drugi ne vide, čuje što drugi ne čuju. Vizije – Božiji dar. Njegov utjecaj na ljude je nevjerovatan, takav da to ne može prihvatiti ljudski um. Šems sije ljubav oko sebe – ljubav prema Bogu i prema čovjeku – ma ko bio. Siromah ili bogat, pravedan ili zao, pijanica ili trezvenjak. Kao što sam kaže: „Kako ljubav može biti vrijedna svog imena, ako biraš samo ono što je lijepo i izostavljaš teškoće?“ Njegova nadahnuća su toliko snažna da je svjestan da se izdvaja od ostalih i to je jedan od razloga da se ne može ukorijeniti, on, kako sam kaže, „traži Boga u visinama i dubinama.“

Snagom talenta i znanja Elif Shafak nas lahko premješta iz 13. u 21. stoljeće. I tada zastanemo, pa ni ljudi ni vremena u svojoj suštini nisu se mnogo promijenili. Sedamsto godina kasnije isti prezir prema razlikama, ista nasilja, iste netrpeljivosti, iste borbe... Ali svako vrijeme izgleda ima svoga Šemsa. Ela Rubinštajn, Jevrejka, majka dvoje djece i supruga ugušila je svoje unutrašnje intelektualne porive i posvetila se obitelji. Provodi relativno lagodan život supruge i majke dvije kćeri. Ali u mirno jezero Ele bačen je kamen. Bacio ga je opet, jedan novi Šems – Aziz. Ela se nevoljko prihvatila da recenzira njegovu knjigu i to joj je promijenilo život. Aziz, sufija, porijeklom kršćanin koji je prihvatio islam u njegovom najdubljem misaonom smislu, dopisuje se s Elom preko interneta. Ali i njegov utjecaj, čak iz dalekih istočnih zemalja gdje putuje da upozna ljude, da im ukaže na ljepote koje Sveživi daje, da ih utješi i ukaže kuda i kako da krenu, da bi sami postali ljubav..., je toliko snažan da počinje Elina borba sa sa samom sobom. Najteža borba. Pobjeđuje ljubav i odlazak u nepoznato. Nepovratan. Nakon skore Azizove smrti ne ostaje sama, odlazi putevima ljubavi. Ljubav u sufizmu je temeljna odrednica da bi se stiglo do cilja i pronašli putevi prema Svevišnjem.

Teško se odrediti da li je to roman-dokument, što u nekim dijelovima jeste. Ali, moramo prihvatiti i okvir piščeve slobode, pa je normalno da nailazimo i na fikcije.

U romanu po nalogu Aladina, Rumijevog sina, Šems je usmrćen. U sufijskoj priči je nestao, gajb, što je čest motiv sufijskog kazivanja.

Šems nam ostaje dale i nedorečen. Mevlana osakaćen bez šemsa, ali u njemu se rađa godinama prigušeni pjesnik koji 700 godina dominira poezijom svijeta. Rumija pokreće ljubav, on ostaje da živi radi ljubavi i od ljubavi, prema Stvoritelju i stvorenom. Kao što reče jedan derviš:

„Sve što ja znam on vidi

Sve što ja vidim, on zna.“

Kada bi svako opd nas češće usvajao ova pravila ljubavi, bili bismo bolji ljudi...

Prof. dr. Lamija Hadžiosmanović