Dva prsta iznad Monikinog gležnja nalazi se neobična tetovaža. Nije ona toliko neobična po sadržaju, koliko po tome kako je tamo dospjela i kako ju je od tinejdžerske do odrasle dobi pratila kroz život i na njega utjecala. Ako je tetoviranje nešto poput odijevanja bez odjeće, glavna junakinja ovoga romana na pragu petnaeste godine života „odjenula“ je priču s fabulom koja će svoj vrhunac doživjeti u dvadesetima, a rasplet… tko zna, na nekoj od postaja nepredvidivosti života, koju ovaj roman sjajno oponaša.

Andrija Škare majstorski je ispričao priču o jednom odrastanju, o mladosti koja je sazrijevala paralelno s mladom hrvatskom demokracijom boreći se sa svime što joj je stajalo na putu: s autoritetom neliberalne politike i naizgled liberalnih roditelja, s neizlječivim bolestima koje prepolove obitelj, s odvajanjem od prijatelja koji to prestaju biti, s ljubavima koje se čine konačnima dok ih neke nove ne demantiraju, s traženjem seksualnog i svakog drugog identiteta kojim se dokazuje zrelost i samostalnost koja – koliko god željena bila – ipak prebrzo dođe.

A sve to uz jedan neprestani soundtrack formativne glazbe koja kao zvučna, emotivna i svjetonazorska kulisa gradi i osobe i svjetove, povezujući ih i razdvajajući kao jedini pouzdani lajtmotiv postojanja koji će nadživjeti i popratiti sve životne izazove. To je takt kojim Andrija Škare piše, ispisujući život kao melodiju koja, bez obzira na sve zajedničke refrene, uvijek ima neki ubojit stih u kojem se krije jedinstvena priča koju je moguće ispričati samo uz pomoć dobrog pripovjedača.