Urednička recenzija “Nužno zlo”

Borna Vujčić 22-godišnji je student dramaturgije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. U srpnju 2015. na Brijunima je u izvedbi kazališta Ulysses izvedena njegova drama Pečat, a Nužno zlo njegov je debitantski roman. Svakako valja napomenuti da je svoje početne konture roman zadobio još prije pet godina, kad je autoru bilo tek 17 godina, da bi kroz naredne godine, Vujčićevim stasavanjem i formiranjem njegova autorskog izričaja roman rastao i bio nadograđivan, te je autor roman nedavno i dovršio, u svojoj 22. godini. Ovim romanom u književno polje ulazi mladi ambiciozni autor koji vješto razvija vrlo razgranatu fabulu te orkestrira velikim brojem protagonista, uz ozbiljan pristup cijelome nizu tema vezanih uz život tinejdžera te uz alegorijski sloj koji priču čini zanimljivom i starijoj čitalačkoj publici.

Radnja je smještena u ambijent srednje škole, a Vujčićevo nedavno gimnazijsko iskustvo jamac je uvjerljivosti opisanog školskog mikrosvijeta. Iako za junake uzima osamnaestogodišnje maturante, autor uspješno izbjegava potencijalno trivijalne školske situacije, te odvodi radnju u neočekivanim smjerovima. Štoviše, razvidno je da su tinejdžeri kojima se Vujčić bavi neizmjerno više od zgubidana kojima je najveća ambicija proći matematiku ili poljubiti curu iz susjedne klupe. Njihove su brige pripadnost i doprinos društvu, skrb za širu zajednicu, ali i suočavanje s osobnim unutrašnjim mrakovima. Borna Vujčić vrlo je vjerodostojan u psihologizaciji mladih junaka, svjestan da, iako mu se često tako tepa, mladenačko doba nije ni približno idilično, te on autentično oslikava unutarnju borbu mladih ljudi s problemima koje nosi odrastanje, socijalizacija, izgradnja identiteta, imperativ prihvaćenosti među vršnjacima. Štoviše, sve te problemske odrednice on čini važnim tematskim elementima romana, a ozbiljnost kojom taj 22-godišnji autor pristupa prikazu likova posljedovalo je karakterizacijskom uvjerljivošću kakva rijetko krasi čak i starije junake književnosti „zrelih“ autora.

Okosnica fabule je natjecanje među razredima za što bolji konačan uspjeh u ocjenama, kako bi pobjednički razred osvojio nagradni izlet u Budimpeštu. Fokusirajući se na motiv pretjerane kompetitivnosti, Borna Vujčić prikaz školskog života pretvara u alegoriju - razredi postaju države, neki učenici su vođe, a ostali su „običan puk“ pa im sudbina ovisi o odlukama onih na vrhu i spletkama koje oni pokreću; tu su i predstavnici medija koji oblikuju mišljenje masa, tajne službe koje obavljaju prljave poslove, ksenofobi i pacifisti, liberali i konzervativci. Stvaraju se savezi i tortura vlastodržaca nad ostalima, predstavljeni su i različiti odnosi u međunarodnoj (ovdje: međurazrednoj) zajednici, a i pitanje rata zadobiva važno mjesto u zapletu.

Društveno-politički aspekt romana pokreće lik učenika Maksa, koji u ulozi predsjednika svojeg razreda predstavlja zapravo prototip moćnika koji beskrupulozno zlorabi svoj položaj. Evidentna je autorova dobra upoznatost s literaturom koja problematizira ovakve teme, ali i kreativnost kojom Vujčić ovom svevremenskom motivu na originalan način udiše svježinu i život.

Autor vrlo vješto profilira glavnoga junaka koji od ambicioznog došljaka u Zagreb postaje manipulatorom koji moral smatra slabošću te se koristi neetičnim, ponekad čak i nelegalnim sredstvima, kako bi ostvario željene ciljeve. Njemu su pridruženi brojni likovi drugih učenika, čije sazrijevanje je u temelju brojnih međusobno isprepletenih rukavaca priče, koje autor vodi sigurnom rukom, uz istovremenu pažnju usmjerenu alegorijskome sloju djela. Tako tu imamo primjerice Armerija kojega njegova sklonost umjetničkom stvaranju dovodi u  ugrozu zbog Maksovog sustava upravljanja razredom; Frederika koji se suočava s rastućim psihičkim poremećajem, pogubnost kojega će dodatno intenzivirati neobuzdiva, kasnije čak i destruktivna ljubav prema vlastitom razredu; Eminu čija će ljubavna veza doći na kušnju kad se njezin dečko nađe na suprotnoj strani međurazrednog sukoba, dok će se Milena suočiti s teškim kompleksima mlade djevojke i nerijetko će u nastojanju da riješi vlastite probleme, stvarati nove, kako sebi tako i drugima. Oslikavajući različita iskustva većeg broja učenika jedne gimnazije Vujčić tematski raspon romana obogaćuje beletrizacijom brojnih problema s kojima se mladež tijekom odrastanja susreće: mladenački alkoholizam, eksperimentiranje s drogama, bulimija, seksualna inicijacija, promiskuitet, kleptomanija, maloljetnička trudnoća itd. No, istodobno on pažnju pridaje i tematizaciji umjetničkog stvaranja te slikarstvo, glazbu i književnost apostrofira kao moguće putove nasuprot stranputicama kojima su pojedini likovi romana krenuli.

Sve brojne osobne drame likova Borna Vujčić opisuje osebujnim pripovjedačkim stilom – sveprisutna je izrazita duhovitost, sklonost urnebesnim usporedbama i britkoj ironiji te se u pripovijedanju vrlo jasno osjeća snažno autorstvo. Također nevažno nije i što autor priču smješta na stvarne, postojeće zagrebačke lokacije, a to roman čini dodatno autentičnim i uvjerljivim, ali i prijemčivim i dopadljivim, olakšavajući identifikaciju.

Sve navedeno svjesno je odabrano s neprestanom mišlju na ciljanu, mlađu publiku – čitatelje starijeg osnovnoškolskog te srednjoškolskog i mlađeg fakultetskog uzrasta – ali ne samo one među njima i inače već sklone čitanju, već naročito one koji osjećaju otpor prema knjizi i za štivom nerado posežu. Naime, ležernim urbanim, suvremenim jezikom i vješto vođenom pričom koja tematizira njihovu svakodnevicu Borna Vujčić bi ovim romanom mogao privući i mladež nesklonu čitanju, te u njima pobuditi ljubav prema knjizi i lijepoj književnosti. Tim više što alegorijskim aspektom romana Vujčić svoje vršnjake podučava i društvenim odnosima, uz to što ukazuje na pogubnost moralno upitnih postupaka pojedinih likova i upozorava na opasnost pretjerane kompetitivnosti i manipulacije drugima radi koristoljublja i častohleplja. Ipak, treba istaknuti da unatoč alegorijskome sloju rukopisa i prisutnosti prenesenih značenja, priča neprestano ostaje vrlo tečna i dinamična pa se, zanemarivivši ili previdjevši taj podtekst, roman može čitati i kao romaneskni panoptikum različitih slika i iskustava iz mladenačkog života, s majstorski izvedenim zapletom te vrlo dramatičnim raspletom kojega krasi nekoliko neočekivanih obrata.

A budući da roman Nužno zlo kroz prikaz školskoga života kao alegorijske preslike ideološki podijeljenog hrvatskog društva važnost pridaje i političkoj dimenziji priče, on je osim mladim čitateljima svakako vrlo zanimljiv i starijoj čitalačkoj publici..

Božidar Alajbegović, urednik