24.05.2015.

Tena Štivičić o novoj knjizi i životu u Londonu

TENA ŠTIVIČIĆ O NOVOJ KNJIZI I ŽIVOTU U LONDONU: 'Jednim dijelom smatram se i britanskom spisateljicom'.
Dobitnica nagrade Blackburn upravo je u Hrvatskoj objavila tri drame, od kojih je dvije izvorno napisala na engleskom.


Jutarnji list, Karmela Devčić, 22.5.2015.

Nije čest slučaj da se u nas objavljuju drame, još manje drame domaćeg autora, nastale na stranom jeziku, koje je potom sam preveo na hrvatski. Tri drame Tene Štivičić, od toga dvije pisane na engleskom, jednu je prevela u suradnji s Mirtom Zekan (“Krijesnice”), drugu sama (“Nevidljivi”), objavila je ovih dana Hena com.

Otkad je prije 12 godina otišla u London piše na engleskom. Danas se, kaže, smatra “jednim dijelom i britanskom spisateljicom”. “Biti pisac u prijevodu je neka vrsta odmaka od te kulture u kojoj živim, postoje teme u kojima se bolje snalazim na engleskom negoli na materinjem jeziku. London je glavni lik ‘Nevidljivih’, useljeničke teme, i vokabular te drame je jako vezan za moj tamošnji život. Kad sam je počela prevoditi, stigla sam do nekoliko mjesta za koje sam osjećala da su neprevedivi na hrvatski. Prevodeći vlastitu dramu gotovo da napišem novu verziju. Nije to samo prijevod, kao što bi bio da prevodim tuđi tekst, već je to neka moja adaptacija. Često čitave replike budu drukčije, jer ih na hrvatskom prirodnije osjetim u drugačijem rasporedu. U određenim dijelovima popravljam samu sebe, original. Velika je prednost da mogu na ta dva jezika imati kontrolu nad prijevodima. Često imam osjećaj, kod prijevoda na meni nepoznate jezike, da ne znam u kakvom obliku te drame žive na tim jezicima...”

Intelektualni imigrant

“Nevidljivi” su praizvedeni u koprodukciji kazališta Transport i New Wolsey u Velikoj Britaniji, nisu postavljeni u Hrvatskoj.

“Sad, kad je tu prijevod, vjerujem da je to neki poticaj, bilo bi mi jako drago da dramu uprizore u Hrvatskoj.”

Štivičić dramom priča dramu nekolicine imigranata, ljudi koje drugi ne žele ni u njihovoj zemlji, niti u inozemstvu, nesretnika koji bježe od velike nevolje, a u Londonu ih čekaju poniženja, okrutnosti i nova neprihvaćanja.

“‘Nevidljivi’, taj naslov zapravo priča o intimnom doživljaju sebe. Strašan je taj njihov vlastiti osjećaj da su nevidljivi, da pored njih prolaze i da ih ne primjećuju. Tom sam se temom počela baviti kad sam i sama postala emigrant, makar emigrant po vlastitom izboru, nisam otišla jer sam morala, privilegirani sam, intelektualni imigrant u Londonu. Kad sam stigla u London, najednom sam shvatila da sam se pridružila toj rijeci ‘drugih’, i da tamo postoje neke mutne pretpostavke o tome kakvi su to ljudi iz Istočne Europe te da to u Britanaca izaziva djelomično nepovjerenje.

Empatija za emigrante

Odjednom ti je sve nepoznato, kompletnu životnu mapu moraš izmisliti iz početka, nema mreže poznatih koja te čuva i sve to traži puno energije i strpljenja. To me navelo da krenem razmišljati kako li je tek kad emigracija nije tvoj izbor, kad si stigao bez papira, bez ušteđevine, kad kući ne možeš, a engleski ne govoriš... Na trenutak me to smlavilo. Osjećam veliku, istinsku empatiju za te ljude. I mislim da ne moraš biti emigrant da bi je osjetio. Mnogi u životu prolaze neku vrstu sličnog osjećaja izgubljenosti, nemoći i, kad bi osvijestili povezanost između tih svojih osjećaja te izgubljenosti i nemoći koju imaju emigranti, možda bi zapadni Europljani, možda bi i Hrvati, osjetili veću empatiju prema njima.”

Za lani u londonskom National Theatreu praizvedenu dramu “3 Winters”, sagu o zagrebačkoj obitelji, nekoliko generacija žena, njihovim osobnim i političkim promjenama od 1945. do 2011., minule je zime dobila prestižnu američku nagradu Susan Smith Blackburn. “Ako izuzmemo paniku zbog pritiska ‘što li ću sljedeće napisati’, osjećam se - divno. To su neki ugodni ushiti. Bila sam polaskana kad me je National Theatre nominirao, već mi je to puno značilo, jer bilo je još sjajnih dramatičarki koje su mogli nominirati. Kad su me u Americi stavili u uži izbor za nagradu i pozvali na dodjelu bila sam silno uzbuđena, to mi se činio kao jedna na listi stvari koje treba napraviti prije smrti. Sad, kad sam baš ja dobila nagradu - to je silna motivacija, imaš osjećaj da se rad i trud doista isplati, budi želju da dalje napredujem.”

Osjećaj nesigurnosti

Međunarodni uspjeh koji je prati godinama, činjenica da joj drame postavljaju širom Europe, nije ju ekskulpirao od osjećaja - nesigurnosti. “Svaki put kad dođe do realizacije nekog komada odmah kreću pitanja što je sljedeće, tako je strukturirano društvo da ne možeš dugo počivati na lovorikama neke uspješne drame. Što su uspjesi veći, to su i pritisci veći. U umjetnosti pozicija nije zabetonirana, moraš se stalno preispitivati i dokazivati. Voljela bih raditi neke filmove, napisati roman, što će se vjerojatno jednog dana desiti. Bilo bi lijepo od toga zaraditi dovoljno da život bude manje nesiguran. Nije mi novac cilj, ali život u umjetnosti je pun nesigurnosti i to je, kad tako traje u kontinuitetu, dosta iscrpljujuće. Bilo bi lijepo, bar na neko vrijeme, riješiti se tog osjećaja nesigurnosti”, iskreno kaže.

Piše novu dramu za londonski National Theatre.

“Na početku sam, pišem ja nju, piše ona mene. Još ne znam u kom će smjeru otići. Planiram pisati i scenarij za jednu televizijsku seriju, no još sam u pregovorima i rano je govoriti o pojedinostima i temi.”


24.05.2015.

Veliki glumac... je Zijah... je Sokolović

Od premijernog izvođenja, 30. marta 1978. pa do realizacije ovog broja Slobodne Bosne predstava GLUMAC... JE GLUMAC... JE GLUMAC, autora ZIJAHA SOKOLO VIĆA, odigrana je 1586 puta; njegov tekst preveden je na njemački, francuski, poljski, engleski, norveški i italijanski jezik, monodramu, koja je premijer no izvedena i u Beču, Parizu, Varšavi, Berlinu, Londonu, New Yorku, Sydneyju, Rimu..., igralo je sedamnaest glumaca, a sada imamo i knjigu o “Glumcu”

Dino Bajramović, 7.5.2015., Slobodna Bosna

Sarajevski glumac Zijah A. Sokolović ima ono što nema nijedan njegov kolega na Balkanu: knjigu o vlastitoj predstavi. Napisana je, recimo, knjiga o legendarnom beogradskom glumcu Zoranu Radmiloviću, ali nije o predstavi Radovan III, u kojoj je odigrao antologijsku ulogu. Pa, evo, prijedloga. Nekome. Uglavnom, Zijah Sokolović, za prijatelje i pregaoce Zike, napisao je i režirao monodramu Glumac... je glumac... je glumac, koju je, naravno, i odigrao, i jo{ uvijek je igra, a premijera je odr`ana u Gradskoj galeriji Collegium Artisticum u Sarajevu, 30. Marta 1978., u okviru Festivala MESS. 

Najdugovječnija je to predstava premijerno izvedena u Sarajevu. Doduše, nema je na repertoaru sarajevskih pozorišta, ali možda opet bude uvrštena. Nakon dugog niza godina ponovo je u glavnom gradu BiH izvedena u maju 2008. ali, otada je nema. Iako je ima i u Beogradu i u Zagrebu. “Biće, biće”, kazala bi glumica Sena Mustajbašić. A nakon trideset i sedam godina od njenog premijernog izvođenja, Zike je ponosan na izdanje koje je objavila izdavačka kuća HENA COM iz Zagreba. Ponosan je, normalno, i na sebe. “Poslije deset godina glumovanja u Malom pozorištu/Kamerni teatar 55 imao sam ozbiljan problem da sam sebi objasnim šta sam ja i čime se bavim. Da li sam glumac po zanimanju ili samo glumac ili ćovjek koji glumi. Da li moram da nastavim tradiciju glume i pozorišta iz vremena u kojem sam živio, da li treba da nešto mijenjam u shvatanju i igranju ili da tajnu glume potražim u ‘ogledaju prirode‘. Odlučio sam da, kroz monodramu, potražim ‘ishodište jedinstvenosti‘ koje milioni ljudi već milionima godina traže. Kada sam kroz svog Grala izveo Glumca niko nije vjerovao da će ta tema, kao predstava, ljude interesovati. Ni jedan, tadašnji, menadžer nije me zvao da bi organizovao igranja. Tada sam nudio 50 predstava za 1.000 DM! Ostao sam sam, sa svojim Glumcem... Tu je tajna kako ‘iluzija‘ može da preživi u stvarnosti. 37 godina. 1586 puta”, rekao nam je Zijah Sokolović, na “matineji” koju smo dogovorili za subotu, 25. aprila. Kada nam je i donio friško odštampanu knjigu. A, Zike je knjigu posvetio onima koje voli, jer nije bio s njima... morao je igrati. Na osamdeset stranica je tekst Glumca, a na narednih stotinu i trideset čitamo tekstove koje su tokom svih ovih godina pisali eminentni umjetnici, prvenstveno dramski, sa ovih prostora. Drugi dio knjige završava sa devet skica “Glumca”, koje je nacrtao ugledni tuzlanski likovni umjetnik Nesim Tahirović i premijerno predstavio u ljubljanskoj Drami kada je, 23. februara 2008., Glumac... izveden 1500. put.  Prvi po redu tekst koji je objavljen u knjizi napisao je, ko zna kad, jedan od najvećih hrvatskih glumaca ikad, Pero Kvrgić. “Zijah... je Zijah... je Zijah je jedinstven glumački fenomen u kojemu su se osoba i glumac spojili u jedno histrionsko lice, te čovjek ne zna tko koga glumi: glumac Zi jaha ili Zijah glumca. Laurence Olivier bi rekao: „Zareži glumca ispod glumca, opet ćeš naći glumca.“ Igrajući godinama svoje monodrame Glumac... je glumac... je glumac, CABAres, CABArei i Kobajagi donijela me roda, Zijah A. Sokolović svojim je monoglumama utjelovio svojevrsni teatar jednoga glumca koji je i autor i redatelj i glumac i publika. I kad publiku dovede iz gledališta na pozornicu, igrajući s njima poneku zadanu scenu, on se sam pretvara u tu svoju publiku, i zajedno s publi kom smije se publici na sceni i u gledalištu.”
Na Kvrgića se “nadovezuje” još jedan od najvećih hrvatskih glumaca ikad, pokojni Fabijan 
Šovagović. “Zijah A. Sokolović je sam pisac svoje monodrame. Ali on je i prvo lice te jednine dignuto u transpoziciju glumca. On je ono što vidi gledatelj u glumcu i kao privatnoj osobi, a to ima svoju draž. On je nakaznost i ljepota te profesije, dakle njeno puno lice. I prototip, i glumac sam. On ismijava sebe, on ne imitira drugoga, jer on je glumac koji je izložio svoju složenost i kompletnost. Uza sve životne varijante, on je i glumac svoje varijante, a ona je bogata, jer joj je on istovremeno i pisac. Mi vjerujemo da je taj glumac doživio sve te smiješnosti o kojima govori. Nije to bio neki drugi glumac, mi smo svjedoci njegovih nesporazuma. On, govoreći u prvom licu, do daje moguće ‘umjetničke’ laži koje postaju stvarnost, jer 93 su slične našima, pa su stoga smiješne. Smiješne su jer su istinite. One postaju ona moguća ‘farba’ istine koja se pred nama raspada u jednom glumačkom životu koji je i opći, ali i konkretan. Glumac i pisac izvukli su ga iz svojih konkretnosti. Budući je iz sebe, smiješan, naivan, glup, tup, ograničen, dakle iskren, i nama postaje poetičan i drag. Ušao je u nas; pronalazi naše skrivene tajne”, pisao je Šova znalački, profesorski pametno, dokazujući da je bezgranični erudita. 
I kad smo već kod najvećih, hrvatskih, ikad, glumaca, evo još jednog. Na sreću, živućeg. Koji još uvijek, baš kao i Pero Kvrgić, radi i igra za one koji ga vole. Zove se Rade Šerbedžija: “Zijah A. Sokolović je glumac. Hoću da kažem - glumčina! Mogao bih nabrojati bezbrojne uloge u kojima nas je osvajao svojim velikim talentom. No, ja pouzdano svje dočim o dvije, jer sam im bio u neposrednoj blizini i doživio sam ih ‘iznutra’. Igrali smo braću u briljantnom filmu Zadah tela Živojina Pavlovića. Iz blizine sam promatrao kako je Zijah neviđeno kreirao jedan besprizorni karakter beogradske provincije. Onako oznojen, šepav i s teškoćama govornim, podsjećao je na Jacka Nicholsona, samo što je bio još ‘luđi’, jer to je bio balkanski blues... Hoću da kažem da Zike voli ići do kraja... do rubnih emotivnih situacija u kojima se njegova glumačka duša gotovo rasprskava do silne ekspresije... i gotovo da bi to sve izgledalo previše i presnažno, da Zijah svu tu ekspresiju na način glumačkog velemajstora ne poništi nekim gotovo dokumentarnim izvorima, koji njegovu glumu učine 100% uvjerljivom... Zike je pravi majstor svoga zanata...”

Potom, redaju se tekstovi Velimira Stojanovića, Jovana Ćirilova, Zvoneta Šedlbauera, Radomira Putnika, Borisa Cavazze, zatim pjesma Jakova Jurišića, pa opet tekst Gorčina Stojanovića... 
Nedavno preminuli Jovan Ćirilov, naprimjer, ovako je razmišljao o Glumcu i o glumcu: “Ne bih bio ono što sam, dugogodišnji tragalac za poreklom imena i reči, da se ne zapitam šta znači ime Zijah, a što Sokolović. Zijah je skraćena varijanta arapskog imena Zijaudin, što znači svetlost vere. U slučaju našeg glumca on je svetlost vere i poverenja u moć pozorišta. A lepo prezime Sokolović, koje potiče od ponosite ptice sokola, nosila je jedna od najzanimljivijih ličnosti svetske istorije - Mehmed-paša Sokolović, Srbin, po običaju pravu danka u krvi odveden je u Tursku gde je postao jedna 105 od najve}ih i najmoćnijih ličnosti Turske carevine, osvajač Arabije, brat patrijarha Makarija obnovljene Pečke patrijaršije, moćni vezir moćnog Sulejmana Veličanstvenog i zadužbinar čuvene na Drini ćuprije u Višegradu. Dok se Mehmed-paša Sokolović borio kraj Beča sa vojskom, naš Zijah A. Sokolović se u Beču sklonio od ratova, u gradu sa najviše Južnih Slovena izvan Balkana, gradu koji je odigrao tako značajnu ulogu u kulturnoj i političkoj istoriji naroda ovih krajeva. Ispisujući ove redove čini mi se da bi Zijah odlično odigrao sudbinu svoga prezimenjaka iz XVI. veka. Uveren sam da bi tu staru kurvu istoriju stavio pod lupu svoga uvek tako svežeg, a istovremeno gorkog i humornog pogleda na svet.”

Čitamo dalje, i briljantno ispisane redove Špire Guberine, Marka Kovačevića, Michele Ainzare, Milovana Lukića, Pere Kvesića, našeg sagovornika u ovom broju Slobodne Bosne Dževada Karahasana, zatim Ivice Boban, poznate zagrebačke redateljice koja je svoj tekst napisala dvadesetak dana prije nego što će knjiga biti objavljena, ali i Anatolija Kudrjavceva, Slavka Pezdira, Dragana Marijanovi}a, Gorana Cvetkovića, Egona Savina, Davora Korića, Dine Mustafića, u čijoj je posljednjoj predstavi Divlje meso u Narodnom pozorištu Sarajevo Zike nedavno zablistao, te na samom kraju i tekstove Slobodana Unkovskog, Mete Jovanovskog, Miloša Lazina, Svjetlane Hribar, Vojislava Vujanovića, Gorana Stefanovskog, autora dramskog teksta Divlje meso, i Nesima Tahirovića. U “međuprostor” su ubačena i dva teksta nepoznatih autora, koji su slučajno “pronađeni” u internetskoj arhivi. Ipak, ovaj tekst ćemo zaključiti riječima koje je napisao stari, dobri šibenski meštar i “splitski škovacin”, Špiro Guberina: “Zijah A. Sokolović je veliki glumac od kojega bih i ja, u svojoj osamdeset i drugoj, rado učio. Žao mi je što nikad nisam igrao s tako velikim glumcem. To je velika šteta, ali vjerujem da ćemo se on i ja naći na nekom drugom mjestu. Ja ću ga gore pričekati, pa kad i on dođe, imat ćemo puno vremena za igru.” Tako je to kad veliki pišu o tebi. A ne bi ni pisali da i ti nisi isti takav.

Dino Bajramović, Slobodna Bosna


 
Svibanj 2015
N
P
U
S
Č
P
S
26
27
28
29
30
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
**
25
26
27
28
29
30
31
1
2
3
4
5
6

Arhiva


Tagovi

intervju ante tomić knjiga muškarac novi roman ante tomića slobodna dalmacija, ante tomić veličanstveni poskokovi

Linkovi

Knjiški moljac
Moderna vremena info
Booksa
Najbolje knjige
Čitaj knjigu

Najnovije

Volgina djeca
10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu
Svemirski anđeli
Lom
U gradu sjena i utvara
Majčino mlijeko
Košer
Soba na dnu mora
Brat

Blog Newsletter