30.08.2014.

Kritika zbirke priča Pere Kvesića, 'Pudli lete na jug'

Jutarnji list, 20.8.2014.

Autor: Jagna Pogačnik

"Pudli lete na jug" zbirka su proza Pere Kvesića s dvije tematske preokupacije - psi i naizgled čudni događaji

Na blogovima doista ima svega i svačega - od mnoštva onoga za što bi bilo puno bolje da je na vrijeme završilo u “recycle binu” do dobrih argumenata za nečije psihičke dijagnoze.

Demokratičnost kakva obilježava bespuća blogosfere za mnoge je samo poligon za vlastitu egomaniju, što je i jedan od razloga da sve skupa više i ne doživljavamo pretjerano ozbiljno. Slično je i s književnim blogovima; nakon što smo pomislili kako bi upravo oni mogli biti rasadištem novih književnih talenata, kao nekad književni časopisi, osobito nakon što je objavljeno nekoliko vrlo solidnih knjiga koje su začete u virtualnom svijetu (autora kao što su Vlado Bulić, Suzana Matić, Zrinka Pavlić i dr.), ipak se čini kako je to više izuzetak nego pravilo.

No, postoje ipak neki pisci, ranije afirmirani i ne tako mladi da bi im trebalo “rasadište talenta”, koji su blog iskoristili na pametan način. Uz Alojza Majetića, tu je svakako iPero Kvesić koji je istovremeno vodio nekoliko blogova i tako kreativno premostio godine u kojima mu nije bilo lako doći do tiskane knjige, ali je putem bloga vrlo lako došao do čitatelja. Zanimljivo je da i Kvesić i Majetić pripadaju generaciji koja je afirmirala i gradila hrvatsku “prozu u trapericama” i sigurno to nije baš posve slučajno. Komunikativnost i čitkost njihove proze, kao i njihova zainteresiranost za teme iz suvremene svakodnevice, lako se uklopila u medij koji upravo to i traži od svojih autora.

“Pudli lete na jug” zbirka su Kvesićeve blogerske proze, provučene kroz uredničko sito i rešeto, jer je ovdje riječ o izboru koji se bazira na dvije tematske preokupacije naznačene već podnaslovom knjige - priče o psima i naizgled čudnim i neobjašnjivim događajima.

Knjiga je to kojoj se poklonici Kvesićeve proze (a koji možda istovremeno nisu poklonici čitanja blogova), doista trebaju veseliti. Nakon što je odradio sve dugove, reizdanja i naknadna izdanja svojih knjiga, Kvesić nam se ovdje predstavlja svojom novom ili barem novijom prozom. Ona je sva negdje na rubovima priče i kolumne, literature i novinarstva, kako smo od ovog autora ionako već navikli.

U njezinom je središtu često inicijalna situacija koja se bazira na anegdoti iz života, s pripovjedačem u 1. licu koji je posve neskriveni Pero K. sa svim svojim stavovima, svjetonazorom, razmišljanjima. Pas je svakako jedan od glavnih likova ove proze; u toplim zapisima o obiteljskim psima, smiješnim i tužnim događajima iz njihovog suživota s ljudima, Kvesić ne samo što ispisuje vrlo intimističku prozu u kojoj razotkriva svoje emocije prema psima i ljudima, već i donosi zaključke u svojevrsnim mikroesejima od par rečenica koji su razasuti čitavom knjigom.

Iza svih tih zapisa o psima i ljudima, iza zaključka kako nas ljubav prema psima čini boljim ljudima, krije se i pomalo melankolično-pesimistična slika svijeta u kojem ima puno onih loših (ljudi), pa povremeno treba iskritizirati ljudske mane, sulude političke prevrate, ljubavne rastanke, sve ono čega u tom jednostavnom odnosu čovjeka i psa nikada nema.

Ima u ovoj zbirci i priča koje se ne tematiziraju taj odnos, već se baziraju na naizgled neobjašnjivim događajima iz podnaslova. Koincidencije, slučajnosti, poput pronađenog novca, susreta s poznanikom na najneočekivanijem mjestu ili obične izgubljene čarape, pa do začudnijih i “jezivijih” poput prolaska mačke bez ostavljanja tragova u snijegu, sve nam to Pero Kvesić isprva prezentira, pa potom razjašnjava u svojim toplim i zapravo vrlo jednostavnim proznim zapisima. Naslovna priča koja u sebi spaja nekoliko ključnih motiva ove proze i pripovijeda o dječaku čiji se otac nakon smrti voljenog psa odlučio za poetsku laž kako je pas odletio na jug, zbog čega dječak svakog proljeća čeka njegov povratak, u literarnom je smislu najjača u knjizi, no i sve ostale koje djeluju tek poput zapisa za novine ili sitne anegdote iz svakodnevnog života, imaju i neko svoje dublje značenje.

Kvesićeva je jednostavnost formalna i prividna, a nepretencioznost koja je glavna odlika ove knjige zapravo je često zabavan i humoran paravan iza kojeg se skriva vrlo ozbiljna i nimalo smiješna zabrinutost i zgroženost nad ljudskom glupošću, evociranje nekih prošlih vremena, pa i analiziranje samoga sebe i vlastitih postupaka. Kvesić, naime, od svojih književnih početaka zna da se velike stvari mogu izreći i posve jednostavno i onako usput.


 
Kolovoz 2014
N
P
U
S
Č
P
S
27
28
29
30
31
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
*
31
1
2
3
4
5
6

Arhiva


Tagovi

intervju ante tomić knjiga muškarac novi roman ante tomića slobodna dalmacija, ante tomić veličanstveni poskokovi

Linkovi

Knjiški moljac
Moderna vremena info
Booksa
Najbolje knjige
Čitaj knjigu

Najnovije

Volgina djeca
10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu
Svemirski anđeli
Lom
U gradu sjena i utvara
Majčino mlijeko
Košer
Soba na dnu mora
Brat

Blog Newsletter