30.06.2014.

Knjiga tjedna - roman Hande Altayli, 'Bludno smeđa'

Portal Zondar, 30.6.2014.

Piše: Kristina Krap

  

"Bludno smeđa" je zanimljiv i potresan roman turske spisateljice Hande Altayli. U njemu usporedno pratimo prošlost i sadašnjost glavne protagonistice Narin.

Njezina prošlost je u siromašnom andolskom gradiću Jaslihanu, a sadašnjost u veličanstvenom Istanbulu. U Jaslihanu je Narin mala nemoćna djevojčica koja živi s roditeljima, bratom i sestrom. Život joj je težak, ispunjen neimaštinom , očevim zlostavljanjem i uskraćivanjem školovanja. U Istanbulu je ona priznata i uspješna odvjetnica. Narininu prošlost i sadašnjost povezuje Firat, nekada zgodan dječak o kojem je maštala, a sada uspješan odrastao čovjek i zaručnik sestre Narinine najbolje prijateljice.

Roman je prepun potresnih opisa teških odnosa u obitelji i zlostavljanja. Likovni su snažno ocrtani te ih upoznajemo kroz opis njihove prošlosti,ali i njihove postupke u sadašnjosti. Posebnost romana je i u inteligentnim i pronicljivim razmišljanjima koja spisateljica uklapa u radnju kao razmišljanje glavnog lika, a s kojima se čitatelj itekako može poistovjetiti.

„Oslabljuje li čovjek, umjesto da s godinama ojača? Slabi li u sazrijevanju, smanjuje li mu se izdržljivost? Zaboravlja li što je naučio, počinje li sumnjati u ono što je znao? Ovako se tresti poput lista nakon toliko stvari ostavljenih u prošlosti i nakon toliko godina (…) Možda je kretanje s početne pozicije uvijek značilo vraćanje k sebi, vjerojatno radi zemljine zaobljenosti.“ (Hande Altayli, Bludno smeđa, Hena com, Zagreb, 2013. str. 343).

Po romanu je snimljena i tv serija koja se i kod nas prikazivala pod nazivom Milost.


13.06.2014.

Kritika romana Vlade Rajića, 'Ivo Politeo: Porazi i slava'

Večernji list, 13.6.2014

Autor: Denis Derk

Roman o odvjetniku čije su branjenike osuđivali na smrt

Vlado Rajić objavio je biografski roman o čuvenom odvjetniku Ivi Politeu

Dugogodišnji novinar grubo likvidiranog Vjesnika Vlado Rajić nedavno je u Osijeku ovjenčan nagradom “Anto Gardaš”, i to za roman “Ljetovanje s čovjekom”. Ovih se pak dana u hrvatskim knjižarama pojavila njegova romansirana biografija pomalo zaboravljenog hrvatskog odvjetnika Ive Politea u nakladi Hena Coma. Politeo je najveću slavu stekao kao uporni branitelj političkih zatvorenika u nekoliko iznimno raznorodnih državnih tvorevina u kojima je, milom ili silom, sudjelovala i Hrvatska, i to u teritorijalno većoj ili manjoj verziji. Tako je za karađorđevićevske Kraljevine Jugoslavije branio netipičnog metalca Josipa Broza Tita, i to na onom slavnom Bombaškom procesu, ali i siromašnog radnika iz Bosne Aliju Alijagića, koji je u Delnicama ubio ni manje ni više nego jugoslavenskog ministra policije Milorada Draškovića.

Bavio se odvjetnik Politeo i Miroslavom Krležom (čak se jako trudio pri objavi “Gospode Glembajevih”), ali i Titovim biografom Vladimirom Dedijerom, kojeg je baš Titova vlast (zajedno s Đilasom) optužila zbog intervjua strancima.U sjećanju današnje javnosti Politeo je ipak najviše ostao upamćen kao branitelj zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u onom čuvenom političkom poslijeratnom procesu o kojem se puno govori i posljednjih godina, naročito u vezi sa Stepinčevom beatifikacijom. No, Rajić, koji je pripremajući se za pisanje ove iscrpne biografske knjige strpljivo iščitavao Politeovu pisanu ostavštinu skupljenu u nezaobilaznom Hrvatskom državnom arhivu, u svojoj knjizi iznosi i začuđujuće podatke o totalnoj nezainteresiranosti Kaptola (!?) za Stepinčevo suđenje i Stepinčevu obranu. A riječ je bila o prvorazrednom suđenju koje je odjekivalo svijetom i koje je, uostalom, moglo završiti i smrtnom presudom.

Sličnih neočekivanih povijesnih podataka u knjizi ima podosta, kao što je to uvijek kada se netko minuciozno pozabavi hrvatskom poviješću. No, Vladu Rajića nisu zanimali samo sudski procesi, koji su u Politeovu slučaju, na žalost, vrlo često završavali loše za njegove branjenike. Rajić je Politea opisao i kao intelektualca koji je jedno vrijeme bio i potpredsjednik Društva hrvatskih književnika, drugovao s već spomenutim Krležom, ali i Ksaverom Šandorom Gjalskim. Bio je Politeo i urednik literarnog časopisa “Savremenik”, autor koji je pokušavao pisati drame.

No, Rajić se u ovoj knjizi bavi i Politeovim privatnim životom kako bi razbio suhoparnost iz sudskih i odvjetničkih spisa i dao cjelovit prikaz jedne u osnovi podosta introvertirane osobe.I premda je bio odvjetnik poznat i u međunarodnim krugovima, Politeo je bio i čovjek koji je stalno preispitivao svoju poziciju u društvu. Nije mu bilo teško svoje dopise legalistički potpisivati po obveznim pravilima koje su nametale prvo ustaška, a onda i komunistička vlast. “Za dom spremni” ili “Smrt fašizmu, sloboda narodu” bili su pozdravi oko kojih Politeo nije previše razbijao glavu. Ali, u svim tim uvjetima u kojima se lako mogla izgubiti glava, Politeo nije odstupao od svojih pravničkih, slobodoljubivih i humanističkih principa. U pravilu nije odbijao branjenike, čak ni onda kada nisu imali novca za odvjetnički honorar, bježao je od političkih funkcija (mudro je odbio ponudu za ministarskim mjestom u Vladi Kraljevine Jugoslavije), a uspio je preživjeti i ustašku strahovladu. No umro je razočaran i osamljen, baš kao svaki pravi idealist.   


02.06.2014.

Kritika zbirke priča Pere Kvesića, 'Pudli lete na jug'

Večernji list, 2.6.2014.

Autor: Bojana Radović

Zbirka koja će promijeniti vaš stav prema kratkoj priči

Kvesić, pišući o psima koje je sretao, imao i volio tijekom svog života, ironizira i samog sebe jasno navodeći vlastite mane i životne zablude

Zašto pudli lete ne jug? Zato što jedan otac nije znao kako drugačije malenom sinu objasniti kamo je nestao pas kojeg je dijete obožavalo i uz koje je prohodalo i odrastalo. A nakon toga, maleni je dječak, svakog proljeća čekao svog psa da se vrati. Baš kao što ga je čekao i kao odrasli čovjek iako je davno naučio da psi nisu lastavice ili rode.

Upravo takve priče naći će čitatelj u zbirci kratkih priča Pudli lete na jug Pere Kvesića (Hena com 2014., urednik Božidar Alejbegović). U njima će, naravno, najviše uživati ljubitelji pasa jer psi su “dobre duše” većine ovih priča. No, Kvesić, pišući o kućnim ljubimcima, kroz tople životne dogodovštine na rubu anegdota, daje nevjerojatno točnu dijagnozu vremena u kojem danas živimo. Pri tome se služi nostalgičnim prisjećanjima na neka davno prošla vremena, kada je život bio jednostavniji (sporiji, vjerojatno i autentičniji), ali i preciznim opisima ljudskih naravi koje se, naravno, ne mijenjaju s promjenama političkih, ekonomskih i društvenih okolnosti u kojima ti ljudi žive.

No, bilo bi pogrešno nasjesti na Kvesićev pomalo olak ton, koji se provlači kroz cijelu zbirku. Sve je ovdje svedeno na istinsku jednostavnost, ali baš ona dokazuje kako su ove priče djelo istinskog majstora kratke literarne forme. Mnogo je ovdje ironije, ali i istinskog ismijavanja situacija u kojima naoko nevažni detalji svakodnevnog života otkrivaju ljudske mane i ljudsku glupost. U tom je smislu biser zbirke priča Lakmus za nacionaliste, a posebno pažljivo valja pročitati i Stigme bez tajni, priču koja je u stanju razbjesniti mnoge, baš kao što će mnoge i nasmijati. I ona je jedan od trenutaka u kojima ova knjiga balansira na tankoj granici između stvarnosti i mašte.

Kvesić, pišući o psima koje je sretao, imao i volio tijekom svog života, ironizira i samog sebe jasno navodeći vlastite mane i životne zablude. To su dijelovi u kojima je najjače prisutan humor, bez kojeg je njegova proza nezamisliva. A uz pse Kvesić se u pričama ujedinjenim u ovoj zbirci, koje su prethodno bile dijelovi njegovih blogovskih zapisa, bavi i događajima koji su na rubu objašnjivosti, onima u kojima govori o našim svakodnevnim praznovjericama. To su, primjerice, priče o tome kako je moguće probuditi se svakog dana jednu minutu prije nego što zazvoni budilica ili kako mačke hodaju po zaleđenom snijegu i može li im u tome pomoći duh neprežaljenog psa pokopanog u dvorištu. Ukratko: čak i ako ste “nevjernik”, kada je moć kratke priče u pitanju, ova vas je zbirka u stanju uvjeriti.


01.06.2014.

Recenzija romana Elif Shafak, 'Četrdeset pravila ljubavi' 

Autor: Prof.dr. Lamija Hadžiosmanović 

     

Roman „Četrdeset pravila ljubavi“ poznate turske spisateljice Elif Shafak otvoren je za razna tumačenja i komentare. Tu je mnogo pitanja, a malo odgovora. Ne stoga što nam ova darovita i učena književnica nudi nedoumicu, nego zato što je do danas hazreti Mevlana Džemaluddin Rumi ostao u nekim svojim segmentima života nepoznat, a Šems neotkrivena tajna. Teško se odrediti i tko je u romanu glavna ličnost, iako u podnaslovu stoji: roman o Rumiju. Po mom mišljenju i Šems i Rumi su nosioci radnje, posebno Šems, jer nam svojim odnosom prema onima koje je kaznio život: leproznom prosjaku od koga svi bježe, bludnici Pustinjskoj ruži, pijanici Sulejmanu, nabusitom i odbojnom krčmaru Aladinu, Rumijevom sinu koji prezire Šemsa – svim odbačenim pokazuje lice istinskog sufije.

Pa, moramo priznati da ga i mi ponekad, kada (Šems) krši riječ Kur'ana časnog, doživljavamo kao raskolnika i besprimjernog ludaka, koji ne može kontrolirati svoje postupke. Zaboravljamo na to da je on „pokriven“, evlija, i da to čini s određenom namjerom. Ustvari Šems je bogougodnik koji traži puteve približenja.

Postavljamo sebi pitanje ko je ustvari Šems? Šta ga je nagnalo da postane derviš lutalica i da zanemari ovosvjetsko, predavajući se ljubavi? Njegova prava misija je da preobrazi čovjeka, da ga uvjeri da i tamna strana života ima itekako svojih vrijednosti, a da raskoš, isticanje ega, nastojanje da okolina misli da sve znaš, da si iznad drugih, vodi u duhovnu propast.

Zašto Šems baš traži Mevlanu? Je li mu to došapnuo neki tajni glas, da će time učiniti uslugu čovječanstvu? Sve do vremena dok se Dželaluddin Rumi nije zbližio s njim, on vodi normalan obiteljski život. Učeni je muderris, njegove hutbe petkom imaju ogroman broj pažljivih slušalaca. Rumi je ugledan, poštovan. Svi stanovnici grada uvažavaju njegovu riječ, jer je misaona, duboka, iskričava. Pažnju poklanja odjeći, u grad se vozi kočijom. Jednom riječju, tumači Božiju riječ i živi religioznost, a ne duhovnost. Ponosi se time što mu se ljudi klanjaju i pokazuju strahopoštovanje. Kula od slonove kosti.

Tako je do susreta sa Šemsom, kada se pod njegovim utjecajem otvaraju novi vidici i on se korjenito mijenja. Kao što Elif Shafak kaže: „Baci kamen u jezero. Učinak neće biti samo vidljiv, već i mnogo trajniji. Kamen će poremetiti vodu koja miruje.“ I tako je Šems, svojom nevjerovatnom duhovnom moći, uspio da uzburka mirne Mevlanine vode.

Šems luta po raznim zemljama i nigdje se ne smiruje. On je derviš koji je očistio svoje srce od ovosvjetskih natruha, kome nije važno kako izgleda i kakav će prvi utisak na nekoga ostaviti. On je samo misionar određen da ukazuje, utječe, probražava - lijepim kazivanjem i nenametljivo. Bez sumnje, Šemsovo šesto čulo je razvijeno, vidi što drugi ne vide, čuje što drugi ne čuju. Vizije – Božiji dar. Njegov utjecaj na ljude je nevjerovatan, takav da to ne može prihvatiti ljudski um. Šems sije ljubav oko sebe – ljubav prema Bogu i prema čovjeku – ma ko bio. Siromah ili bogat, pravedan ili zao, pijanica ili trezvenjak. Kao što sam kaže: „Kako ljubav može biti vrijedna svog imena, ako biraš samo ono što je lijepo i izostavljaš teškoće?“ Njegova nadahnuća su toliko snažna da je svjestan da se izdvaja od ostalih i to je jedan od razloga da se ne može ukorijeniti, on, kako sam kaže, „traži Boga u visinama i dubinama.“

Snagom talenta i znanja Elif Shafak nas lahko premješta iz 13. u 21. stoljeće. I tada zastanemo, pa ni ljudi ni vremena u svojoj suštini nisu se mnogo promijenili. Sedamsto godina kasnije isti prezir prema razlikama, ista nasilja, iste netrpeljivosti, iste borbe... Ali svako vrijeme izgleda ima svoga Šemsa. Ela Rubinštajn, Jevrejka, majka dvoje djece i supruga ugušila je svoje unutrašnje intelektualne porive i posvetila se obitelji. Provodi relativno lagodan život supruge i majke dviju kćeri. Ali u mirno jezero Ele bačen je kamen. Bacio ga je opet, jedan novi Šems – Aziz. Ela se nevoljko prihvatila da recenzira njegovu knjigu i to joj je promijenilo život. Aziz, sufija, porijeklom kršćanin koji je prihvatio islam u njegovom najdubljem misaonom smislu, dopisuje se s Elom preko interneta. Ali i njegov utjecaj, čak iz dalekih istočnih zemalja gdje putuje da upozna ljude, da im ukaže na ljepote koje Sveživi daje, da ih utješi i ukaže kuda i kako da krenu, da bi sami postali ljubav..., je toliko snažan da počinje Elina borba sa samom sobom. Najteža borba. Pobjeđuje ljubav i odlazak u nepoznato. Nepovratan. Nakon skore Azizove smrti ne ostaje sama, odlazi putevima ljubavi. Ljubav u sufizmu je temeljna odrednica da bi se stiglo do cilja i pronašli putevi prema Svevišnjem.

Teško se odrediti da li je to roman-dokument, što u nekim dijelovima jeste. Ali, moramo prihvatiti i okvir piščeve slobode, pa je normalno da nailazimo i na fikcije.

U romanu po nalogu Aladina, Rumijevog sina, Šems je usmrćen. U sufijskoj priči je nestao, gajb, što je čest motiv sufijskog kazivanja.

Šems nam ostaje i dalje nedorečen. Mevlana je osakaćen bez Šemsa, ali u njemu se rađa godinama prigušeni pjesnik koji 700 godina dominira poezijom svijeta. Rumija pokreće ljubav, on ostaje da živi radi ljubavi i od ljubavi, prema Stvoritelju i stvorenom. Kao što reče jedan derviš:

„Sve što ja znam on vidi

Sve što ja vidim, on zna.“

Kada bi svako od nas češće usvajao ova pravila ljubavi, bili bismo bolji ljudi...


01.06.2014.

Recenzija romana Elif Shafak, Četrdest pravila ljubavi

Portal Najbolje knjige, 22.12.2013.

Recenzija: Lidija Deduš                                                                                                                                                                                                                                                      

Roman o lutajućem dervišu, ljubavi, prijateljstvu i neočekivanoj preobrazbi

Napisati preporuku za knjigu izuzetno je teška zadaća. Napisati dobru preporuku, još i teža, budući da svaka knjiga dodiruje srca čitatelja na različite načine. Kada sam odlučila pisati o ovoj knjizi, isključila sam mogućnost pisanja dobre preporuke iz više razloga. Jedan od njih je taj što je ovo djelo samo po sebi preporuka te si ja, prilikom pisanja o njemu, mogu jedino pripisati ulogu nagovarača. Drugi, puno važniji, jest taj što ova knjiga isijava mudrost o kojoj bi svaki sud, ma koliko objektivan, bio suvišan i, moguće, pogrešan. Stoga ću samo pokušati prenijeti dio osjećaja koji su me pratili dok sam je čitala i nadati se da ću biti dovoljno uvjerljiva, jer mislim kako bi ova izuzetna knjiga trebala postati dijelom srca svakog njezinog čitatelja, pa makar bila prikazana i na siromašan način.

Prije svega želim reći: ovo je knjiga za svakoga. Bilo da je vaše srce dobilo očekivani odgovor na traženu ljubav, bilo da ste još uvijek u potrazi za njim; bilo da ste vjernik ili nevjernik, primatelj, davatelj ili ravnodušno promatrate svijet oko sebe - poruka je za svakoga ista. Treba je samo prepoznati i implementirati.

Na početku 21. stoljeća, u američkoj saveznoj državi Massachussets, Ella Rubinstein stigla je do prekretnice. Djeca su odrasla, suprug je sklon trčanju za suknjama, a ona, na pragu četrdesetih, polako počinje shvaćati kako joj život izmiče ispod stopala dok mirno stoji u mjestu. U potrazi za samom sobom, zapošljava se u nakladničkoj kući koja je angažira da napiše recenziju knjige “Slatko bogohuljenje“ stanovitog Aziza Z. Zahare. “Slatko bogohuljenje“ naočigled je roman o životu islamskog pjesnika i mistika Rumija i njegovog duhovnog učitelja i prijatelja Šemsa iz Tabriza, koje sudbina spaja osamstotinjak godina prije Ellinog vremena.

Ali iza površnog opisa prijateljstva između sufije i propovjednika krije se mudrost koju mogu shvatiti samo oni čije je srce dovoljno otvoreno za primanje života sa svim njegovim nedaćama i uspjesima i dovoljno veliko za davanje dobrote i susretljivosti novim spoznajama, ljudima i iskustvima. Šems iz Tabriza pronašao je prijatelja s kojim će ravnopravno podijeliti znanje stečeno tokom dugih godina lutanja i traženja vlastitog sebstva, ali na svom putu posijat će klicu promjene u svima koje uspije dotaći. Među njima i u Elli Rubinstein u dalekoj, dalekoj budućnosti.

“Četrdeset pravila ljubavi“ roman je o kojem je izuzetno teško pisati. Lak kao pero, a istovremeno bremenit osjećajima, kroz usta lutajućeg derviša pokušava nas poučiti o načinima potrage za ljubavlju, istinom i Bogom, a kroz prikaz života šačice likova koji pričaju svoje priče pokušava nam poručiti kako na svijetu postoji mirijada ljudskih sudbina i puteva. Koji ćemo odabrati, na nama je da odlučimo.

Čitajući ovaj roman naučila sam kako životna sreća ne leži u visokim ciljevima i materijalnim zadovoljstvima, već u malim stvarima koje nam se, često slijepima, pružaju svaki dan u bezbroj različitih oblika. Kako za neuspjehe ne treba okrivljavati druge ljude i okolnosti koje nas okružuju, već ih treba prihvaćati kao dragocjeno iskustvo na kojem ćemo izgraditi bolju/boljeg sebe. Naučila sam i to da i prije nego što se uopće javi potreba za opraštanjem treba naučiti kako se bezuvjetno davati; kako se ne treba osvrtati u prošlost niti planirati budućnost, nego živjeti za trenutak i cijeniti sitnice koje nam život daje i nosi, jer se na njima gradi duhovno bogatstvo koje će nam donijeti unutarnji mir i zadovoljstvo. Kako svako iskustvo treba objeručke prigrliti i potpuno mu se otvoriti, bez obzira na ono što nam nosi, jer jedino tako možemo spoznati sebe i stvarati vlastite životne filozofije kroz koje bismo, možda, mogli oplemeniti i druge oko sebe.

Šems iz Tabriza na svom je putovanju shvatio smisao postojanja i pretočio ga u četrdeset jednostavnih pravila koja su, naočigled, općepoznata i prečesto ponavljana. Ali utkana u priče o “malim“ ljudima, ova pravila poprimaju sasvim drugu dimenziju.

“Čitav svemir sadržan je u jednom jedinom biću - tebi. Sve što vidiš oko sebe, uključujući i one stvari koje ne voliš, čak i ljude koje prezireš ili ih se gnušaš, nazočno je u tebi u različitim stupnjevima. Stoga, ne traži ni šejtana izvan sebe. Vrag nije neka izvanredna sila koja te napada izvana. On je običan glas iznutra. Ako se u cijelosti upoznaš, ako se iskreno i odlučno suočiš i sa svojom mračnom i sa svojom svijetlom stranom, stići ćeš do uzvišenog oblika svijesti. Kad osoba upozna samu sebe, spoznala je Boga.“

Elif Shafak napisala je priču o ljubavi i prijateljstvu koja nas uči da svaki čovjek negdje u svemiru ima svoju zrcalnu projekciju. Kada je pronađemo, moramo se istinski truditi da je zadržimo i njegujemo jer, pronašavši svoju srodnu dušu, pronašli smo dio sebe. Također, ova nas knjiga uči kako među ljudima nema razlike, kako treba izbjegavati sve podjele i predrasude, a u cilju postizanja unutarnjeg mira. Kada je čovjek zadovoljan sobom, može živjeti u miru s drugima.

“Ako želiš promijeniti odnos na koji se drugi ponašaju prema tebi, najprije bi trebao promijeniti odnos na koji se sam ponašaš prema sebi. Ne naučiš li voljeti sebe, u cijelosti i iskreno, nema načina da možeš biti voljen. Međutim, jednom kad postigneš tu fazu, budi zahvalan za svaki trn koji drugi možda baci na tebe. On je znak da ćeš ubrzo biti obasut ružama.“

I na kraju, kao zaključak, dajem vam još jednu misao koja se može implementirati na sve aspekte života: “Svaka istinska ljubav i prijateljstvo priča je o neočekivanoj preobrazbi. Ako smo ista osoba prije i nakon što smo voljeli, to znači da nismo voljeli dovoljno.”

Budete li ista osoba prije i nakon čitanja ove knjige, to znači da niste čitali dovoljno pažljivo.


 
Lipanj 2014
N
P
U
S
Č
P
S
**
*
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
*
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
*
1
2
3
4
5

Arhiva


Tagovi

intervju ante tomić knjiga muškarac novi roman ante tomića slobodna dalmacija, ante tomić veličanstveni poskokovi

Linkovi

Knjiški moljac
Moderna vremena info
Booksa
Najbolje knjige
Čitaj knjigu

Najnovije

Žeđ
Lomeći kamenje
Zapinjemo
Europsko proljeće
Sonjka
Prepreke.Prečaci.
Priča pravoga čovjeka
Orkestar manjina
Kaleidoskop

Blog Newsletter