Intervju - Vuk i breza

Večeras će na zagrebačkoj Opatovini u Klubu SKUD IGK biti predstavljena prije nekoliko mjeseci objavljena nova zbirka Ane Brnardić “Vuk i breza”, još jedna zaokružena poetska cjelina pjesnikinje koju je autorica djelom napisala ohrabrena i ponešto požurena i uredničkim interesom Dorte Jagić koja odnedavno uređuje novu pjesničku biblioteku Kaleidoskop u Hena comu.

Iznova je to rukopis u kojem se Brnardić napaja prirodom, i onime što s prirodom i oko prirode kroza život hoda - donosi slike djetinjstva, zavičaja, dječje zaigrane prošlosti, sekvence obitelji.

Govoreći o tome kako je gradila ovu zbirku, od čega ju stvarala, autorica kaže: “Nastajala je u periodu dok sam se uhodavala u ulozi majke, boreći se za svaki umoran djelić dana ili noći u kojem bih mogla bilježiti, bistriti ideje. Istini za volju, taj je dodatni angažman pojednostavio stvari - svaki slobodan čas uložiti u pisanje.

Kad sam na neki način osvojila prostor za rad - a to je apstraktan prostor, kao neko osigurano mjesto mimo soba, stanova, ureda, ulica, u koje se mogu povući kad god se ukaže prilika - znala sam da nastaje knjiga, i da će se kad tad završiti. To je povlašten prostor koji dijeliš samo s autorima koje čitaš, koji ti taj prostor prošire ili suze, kad zatreba, i zahvaljujući kojima možeš završiti pjesmu.”

Kičasta uprizorenja

Kako piše, kako čuje temu u sebi? Ima li “strategiju” kako od neke tek prepoznate slutnje stvoriti zaokruženu poetsku misao?

“Dok sam pisala zbirku ‘Vuk i breza’, pisanje samo vodilo me temama - htjela sam pisati o iskustvu majčinstva, jer je ono tako jedinstveno i zastrašujuće, nimalo nalik kičastim patrijarhalnim uprizorenjima kojima se diže narodni moral. Noseći se s tijelom koje je priroda otela i promijenila hrabrila sam se apartnom poezijom poljske pjesnikinje Justyne Bargielske (koju je prevela Đurđica Čilić Škeljo), ali i, recimo, Sylvije Plath i Eveline Rudan. No vratila sam se i nekim prijašnjim temama, iz nove perspektive - djevojaštvu i razorivoj moći koju razdoblje djevojaštva/dječaštva nosi, a koju svijet ni ne sluti. Zanimalo me kako to ispisati u pjesmi, a da ostanem u svojim cipelama.

Pritom su na mene osnažujuće djelovali glasovi najmlađe pjesničke scene, poput Monike Herceg, Gorana Čolakhodžića, Marije Dejanović, Mateje Jurčević, Martine Vidaić, Alena Brleka i još mnogih - autorica i autora koji su otvorili vrata u novi beskrajno uzbudljiv svijet, svaki na osobit način. Zaokupljali su me i dalje odnosi (nikad fiksirani) prema majci, ocu, sestri...

Poljski pjesnik Adam Zagajewski kojeg sam tada mnogo čitala (u prijevodu Đ. Čilić Škeljo), i upoznala na festivalu u Strugi, ohrabrio me svojim tekstovima da ponovno pišem o glazbi - da postanem konkretnija, da pišem o kompozitorima koji su na mene utjecali i da se pritom ne obazirem na mogući proboj patetike. Ali kad bih se ipak prepala patetike, onda bih izvukla poeziju kanadske pjesnikinje Anne Carson (u prijevodu Miroslava Kirina), koja ima dovoljno razbora i protuteže prethodnom autoru, i prepuštala se njezinom vođenju (kako li je god to na koncu ispalo).”

Vlastiti glas

Što se presudno u njezinoj poetskoj percepciji svijeta mijenjalo sa životnim i autorskim sazrijevanjem?

“Možda je najpresudnija za moj pjesnički razvoj bila spoznaja o tome da sam dugo gajila predrasudu vezanu uz autentičnost. Više ne vjerujem u autentičnost ako ona nije tu i tamo osporena čitljivim utjecajima, ako je iz njezina povlaštena mjesta povremeno ne izbaci neki udar groma iz tuđeg teksta. Ako sam u prvoj zbirci ‘Pisaljka nekog mudraca’ još bila dovoljno bezbrižna da pišem uz otvorene knjige A. Žagar ili V. Krmpotić, tjeskoba zahtjeva koju su nametnule književne nagrade učinila me možda suviše zatvorenom u idućoj knjizi ‘Valcer zmija’, gdje je potraga za vlastitim glasom bila pomalo očajnička.

Izlazak iz bjelokosne kule na pjesničke festivale, razgovori s drugim pjesnicima, ali i jačanje scene stvarnosne poezije ohrabrili su me na to da prihvatim hibridne načine, a tako je nastala komunikativnija zbirka ‘Postanak ptica’, koja je lijepo prošla u Švedskoj, gdje je objavljena u prijevodu Đorđa Žarkovića i u izdanju malene i fine izdavačke kuće Rámus iz Malmöa.

Ovo otvaranje odvelo me i u pjesničke suradnje s drugim umjetnicima, primjerice s glazbenicom Ninom Romić, koja je uglazbila pjesmu ‘Tajna’ iz te zbirke ili s mladim švedskim kompozitorom Simonom Ragnarsonom koji piše skladbu prema pjesmi ‘Ljubav staraca’. Kad pišem novu knjigu, uvijek krećem ispočetka, jer u tom času nisam sigurna tko sam, to u pisanju moram provjeriti. Ali pritom u procesu rada figuriraju sva prethodna iskustva.”

Mnogo mladosti 

Bilo joj je svega 18 kad je dobila Gorana za mlade pjesnikinje. Je li je najprestižnija nagrada za prvi, neobjavljeni rukopis osokolila ili joj je donijela teret autorice od koje se očekuje puno?

“Goranovu nagradu dobila sam u času dok sam još bila zelena ali strastvena čitateljica poezije, u momentu dok sam zaigrano sagledavala čin pisanja - kao eksperiment, dijalog s pjesničkim uzorima, kao sidrenje krhkog ja, kao tajnu moć koja oslobađa od svakodnevice - sve to u igri. Goranova nagrada prekinula je tu privatnu igru, namećući, kako sam to tada ozbiljno shvatila, veliku odgovornost prema ‘ulozi pjesnikinje’. Tada sam već poznavala i čitala niz autora koji su dobili Gorana i bilo mi je i jasno zašto su ga dobili, a dodatno zastrašujući bili su i susreti na Goranovom proljeću s kanonskim pjesnicima, primjerice, Slavkom Mihalićem ili Nikolom Milićevićem.

1990-ih je taj ‘ulazak u književnost’ izgledao još prilično tradicionalno, uz svečane geste, pokroviteljska tapšanja autoriteta, ukratko, savršena podloga za obilje tjeskobe. No, s druge strane, Goranovo proljeće tada bilo je svečano i veličanstveno, dostojno imena pjesnika Ivana Gorana Kovačića - publika je bila golema, stjecao se dojam da se poezija čita, sjećam se nekih ljudi, poznanika starije sestre, koji su stopirali iz Zagreba da bi prisustvovali programu i dodjeli nagrada u Lukovdolu.

No, ono što je uistinu dragocjeno u tom slučaju ranog Gorana jest da sam upoznala mnogo mladih, tada stasajućih autora koji su poput mene napipavali svoj put i koje otad pratim i puštam da utječu na moj rad.”

Jutarnji list - Karmela Devčić