Đurđica Stuhlreiter

Đurđica Stuhlreiter (Nova Gradiška, 1961.) profesorica je hrvatskog jezika i književnosti te magistrica defektologije i logopedije. Piše i objavljuje priče, pjesme i dramske tekstove namijenjene mladim i nešto starijim čitateljima.
Autorica je knjiga za djecu i mlade: Kišna kap (slikovnica, 2001.), Biser iz parka (roman, 2004.), Zvijezde i zvjezdice (suvremene bajke, 2005.), Juma (roman, 2007.), Leona i pernata rugalica (roman, 2009.), Kao da se ništa nije dogodilo (pripovijetke, 2012.), Gašpar i prijatelji (roman, 2016.), Pričam ti priču (pripovijetke, 2017.) i Čuvar zmaja (roman, 2019.).
Roman Juma dobio je nagradu Mato Lovrak kao najbolji roman za djecu na hrvatskom jeziku u 2007., a roman Gašpar i prijatelji nagradu Anto Gardaš za najbolje prozno djelo za djecu i mlade u 2016. S tim je romanom bila nominirana i za nagradu Mali princ. Za odrasle je do sada objavila dva romana: Bapske priče (2018.) te Sonata (2019.), s kojim je ušla u finale V.B.Z.- ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman.

Zvonimir Berković

Zvonimir Berković, rođen 1928. u Beogradu, filmski je redatelj i scenarist, kazališni i glazbeni kritičar te esejist. Bio je dramaturg Zagrebačkog dramskog kazališta i Jadran filma te profesor filmskog scenarija i dramaturgije na ADU u Zagrebu. Koscenarist je filmova Opsada i H-8, te scenarist Kontese Dore, Poslije predstave, Ronda… Režirao je dokumentarne i igrane filmove, od kojih su najpoznatiji Moj stan, Rondo, Putovanje na mjesto nesreće, Ljubavna pisma s predumišljajem, Kontesa Dora i Balada o pijetlu. Za svoj redateljski i scenaristički rad je nagrađivan. Posljednjih desetak godina intenzivno se bavio proučavanjem i komentiranjem društvene zbilje u tjedniku Globus i dnevniku Vjesnik. Objavio: Zvonar katedrale duha (Znanje, Zagreb, 1995.) i Dvojni portreti (Otokar Keršovani, Rijeka, 1998.).

Zoran Žmirić

Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca, prevođen na engleski, talijanski, poljski, slovenski i ukrajinski.

Dosad je objavio: Kazalište sjena (Adamić, 2002.), Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (Meandar, 2005.), Blockbuster (VBZ, 2009., AdPublik 2012., Brambles / Amazon, 2015., Фaбула 2018.), Riječke rock himne (KUD Baklje, 2011.), Snoputnik (Hrvatsko društvo pisaca, 2014.), Zapisano metkom (Studio TiM, 2015.), Putovanje desnom hemisferom (Hena com, 2017.), Pacijent iz sobe 19 (Hena com, 2018.).

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja: finalist VBZove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis – Blockbuster (2009.), finalist tportalove književne nagrade za najbolji roman – Blockbuster (2010.), dobitnik nagrade „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva za knjigu godine – Blockbuster (2010.), dobitnik Godišnje nagrade Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi (2011.), finalist VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis – Putovanje desnom hemisferom (2014.), pobjednik natječaja za super kratku priču CeKaPe (2013.), finalist Međunarodnog natječaja „Vranac“ za najbolju kratku priču književnog festivala Odakle zovem (2016.), dobitnik nagrade Fran Galović po glasovima čitatelja - Pacijent iz sobe 19 (2019.).

Zoran Pilić

Zoran Pilić rođen je u Zagrebu između dva rata. Za portal booksa.hr piše o knjigama, književnosti i svakodnevici života u jednom zagrebačkom književnom klubu. Po pričama iz zbirke Doggiestyle na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu izvedena je predstava Seks, laži i jedan anđeo. S romanom Đavli od papira bio je u finalu Nagrade Jutarnjeg lista. Kratke priče i ulomci iz romana (i mrva poezije) prevedeni su na engleski, španjolski, njemački, poljski, makedonski i slovenski jezik. Priče su također objavljivane u Antologiji europske kratke priče (2011.), panorami hrvatske kratke priče na španjolskom jeziku Lengua de ruisenor (2013.) i Everything You Wanted, But Had No Chance To Read (2014.) i Zagreb Noir (2015.) na engleskom jeziku. S pričom Kad su divovi hodali zemljom 2015. pobijedio je na natječaju Festivala europske kratke priče.
Dosad je objavio: Doggiestyle, zbirka priča (Konzor, 2007.), Krimskrams, roman (Profil, 2009.), Đavli od papira, roman (Profil, 2011.), Dendermonde, poezija (Sandorf, 2013.), Nema slonova u Meksiku, zbirka priča (Fraktura, 2014.), Kad su Divovi hodali zemljom, zbirka priča (Fraktura, 2017.), Svijet prije tebe (Fraktura, 2020.) i Pavelova prava ljubav (Hena com, 2021.).

Zlatko Gall

Zlatko Gall, glazbeni kritičar, novinar i publicist, rođen je u Splitu 1954.

Gimnaziju je završio u Splitu, a Povijest umjetnosti i arheologiju diplomirao 1978. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija teme s područja likovnosti, stripa i rocka objavljuje u  omladinskom tisku (Polet, Omladinska iskra...) i časopisima (Vidik...) a od 1979. profesionalni je novinar u Slobodnoj Dalmaciji. Tijekom osamdesetih sustavno radi recenzentske emisije za radio te piše tjedne recenzije, glazbene kolumne, likovne kritike i teme iz kulture.  Do odlaska iz Slobodne Dalmacije 1995. bio je urednik kulture, glazbeni kritičar i recenzent, kolumnist i komentator Slobodne i Nedjeljne Dalmacije. Tekstove o glazbi, likovnoj umjetnosti, društvenim fenomenima te političke komentare pisao je u brojnim listovima (Start, Svijet, Studio, Vjesnik, Naši dani, Polet, Džuboks, Rock, VEN, Intervju, Naš strip, YU-strip...). Tijekom devedesetih bio je kolumnist Vjesnika i Vijenca a od utemeljenja magazina sve do 2009. stalni je  kolumnist mjesečnika More. Dobitnik je Zlatnog pera HND-a 1991. za seriju tekstova o umjetnosti i zaštiti spomenika.

Od 1995. do 2001. – kad se vraća u Slobodnu Dalmaciju gdje je danas kolumnist/komentator te glazbeni kritičar – novinar je Tjednika a potom Feral Tribunea. Bio je kritičar i glavni urednik glazbenog mjesečnika Feral Music za koji je dobio i godišnju rock nagradu Crni mačak 1998.godine. Dobitnik je nagrade Slobodne Dalmacije kao novinara godine 2013.

Kao glazbeni kritičar specijaliziran za globalnu i domaću pop i rock scenu od 1980. svakog tjedna u recenzentskoj rubrici objavljuje kritike novih glazbenih izdanja.  

Autor je niza kataloga i izložbi s područja likovnih umjetnosti i stripa, brojnih monografskih tekstova i bilježaka za glazbena izdanja, utemeljitelj je glazbenih programa ciklusa Dalmatia world music i Prst u more te autor CD-projekata za koje je 2005. i 2006. nagrađen i hrvatskom diskografskom nagradom „Porin“.

U dvijetisućitima sve više piše o fenomenu gastronomije.Osim članstva u Hrvatskom društvu skladatelja, član je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog novinarskog društva, Hrvatskog P.E.N.-a te AICA-e, međunarodnog udruženja likovnih kritičara.

Autor je niza knjiga s područja popularne kulture, rock glazbe i gastronomije: Enciklopedijski CD vodič (2000.) Pojmovnik popularne glazbe (2001.; dop. i prošireno izd. 2009.)

Glazbeni leksikon (2004.) Rock enciklopedija (2004.) Kušaj i slušaj Dalmaciju (2005.) Velika svjetska rock enciklopedija (2005.; 2. dop. i prošireno izd., 2009.) Kušaj i slušaj Dalmaciju 2 (2006.) Oliver biografija – Južnjačka utjeha (2006.) Gibonni biografija – Tajna vještina (2007.) Dijeta za bonkuloviće – mediteranska kuharica (2009.) Kako Iggyju reći Pop a Dylanu Bob – ogledi o pop-kulturi (2009.) Vodič kroz hrvatske restorane (s Davorom Butkovićem, 2010.) Što smo jeli u istom loncu (sa Željkom Šatovićem Gulom 2011.) Fino i jeftino (2011.) Brodska kuharica ( 2011.) Jesen, zima (2012.) Priča o splitskoj gastronomiji (2013.). Barely Legal (2014.)

Zijah A. Sokolović

Zijah A. Sokolović vjeruje da je on samo jedan običan čovjek koji nastavlja tajnu glume kojom su se bavili milijuni ljudi prije njega. Godinama je, iz predstave u predstavu, gradio istinsku obavezu prema tim dragim ljudima da tajnu o glumačkom pozivu prenosi dalje kroz vrijeme i prostor. Igrao je predstave i tužan i bolestan i umoran i odmoran i gladan, samo da dobije odgovor na pitanje čime se on to bavi. Daske koje život znače za njega su još jedino mjesto gdje iluzija ne može propasti.

Zaharij Karabašliev

Zaharij Karabašliev (1968., Varna) bugarski je autor koji je živio u SAD-u. Piše kratke priče, romane i drame. Najznačajnije djelo mu je prvijenac 18% sivo (2008.) koji je u Bugarskoj postao bestseler i doživio 10 izdanja. Od strane fondacije „Edward Vick“ 18% Sivo proglašen je bugarskim romanom godine te je bio finalist na književnom bijenalu „Elias Canetti“. Svrstan je među 100 najvoljenijih knjiga svih vremena u Bugarskoj u sklopu BBC-jeve kampanje „The Big Read“. Karabašlievov drugi roman, A Brief History of the Airplane (2009.), osvojio je Helikonovu nagradu za knjigu godine. Ostala su mu djela zbrika drama Recoil (2010.) i zbirka kratkih priča Symmetry (2011.). Također je suradnik u dječjoj slikovnici The Doll-maker (2010.). Njegova drama Sunday Evening osvojila je najugledniju kazališnu nagradu u Bugarskoj – „Askeer 2009“ i bila je uspješno izvođena u Sofiji. Predstava Recoil dobila je nagradu za najbolju novu bugarsku dramu te je 2012. godine osvojila nagradu publike „New Plays from Europe“ na književnome bijenalu u Wiesbadenu u Njemačkoj, na najvećemu festivalu suvremene europske drame. Za 18% sivo kupljena su prava i napisan je scenarij za film. Zaharij Karabašliev piše i eseje te članke
za književne časopise, lifestyle magazine i novine.

You-jeong Jeong

Yoko Ogawa

Yoko Ogawa (Okayama, 1962.) poznata je japanska spisateljica i autorica vodećih bestselera. Završila je studij kreativnog pisanja na Sveučilištu Waseda u Tokiju 1984. godine. Dosad je objavila više od 20 djela: piše romane, kratke priče i eseje. Debitirala je 1988. romanom The Breaking of the Butterfly. Svjetsku je slavu stekla romanom Profesorova omiljena jednadžba (2003.), prvim djelom prevedenim na engleski jezik. Po tom je romanu snimljen i istoimeni film. Njezina djela objavljivana su u The New Yorkeru, A Public Spaceu i Zoetropeu. Dobitnica je svih prestižnih japanskih književnih nagrada – „Yomiuri“, „Izumi Kyōka“ i „Tanizaki“, uključujući i nagradu „Akutagawa“, koja joj je dodijeljena 1990. za roman The Pregnancy Record, a u povijest je upisana kao najmlađa dobitnica te nagrade u poslijeratnom razdoblju. Na engleski jezik prevedeno joj je tek pet djela: The Diving Pool, Profesorova omiljena jednadžba, Hotel Iris, Revenge i The Memory Police. Živi s obitelji u japanskom gradu Ashiyi.

Yan Lianke

Yan Lianke (Henan, 1958.) svjetski je poznat kineski pisac. U domovini je zbog satirična pristupa u svojim djelima često smatran kontroverznim, a najbolja su mu djela cenzurirana ili čak zabranjena, no, unatoč tome, ovjenčan je najvažnijim kineskim književnim nagradama. Piše romane i kratke priče, a odličan je i kao književni kritičar i esejist. Njegovi su najpoznatiji romani Serve the People!, Lenin’s Kisses, Enjoyment i San sela Ding. Svjetsko priznanje stekao je mnogim prestižnim nagradama i nominacijama, poput „Man Booker International Prize“, „Man Asia Literary Prize“ ili „Franz Kafka Prize“. Djela su mu prevedena na više od trideset jezika.

William Dietrich

William Dietrich rođen je 1951. godine u Tacomi, u saveznoj državi Washington, SAD. Diplomirao je novinarstvo na Western Washington Univerzitetu. Veliko zanimanje pokazao je za zaštitu prirode i očuvanje okoliša o čemu je pisao u brojnim člancima za ugledne novine poput Pacific Northwesta, Heralda, Columbiana (Vancuver) Timesa i Seattle Timesa i druge.
Za svoje angažirane i upozoravajuće članke dobio je brojne nagrade. S još trojicom kolega dobitnik je Pullizerove nagrade za izvještaj o jednoj od najvećih ekoloških katastrofa koja je pogodila Aljasku kada je iz tankera Exxon Valdez istekla velika količina nafte. U svojim prvim djelima The Final Forest (1992.), Northwest Passage (1995.), Ice Reich (1998.), Getting Back (2000.) i Dark Winter (2001.) bavi se upravo prirodoslovnim temama upozoravajući na ekološke probleme s različitih područja našeg planeta.
Povijesti, koju je volio od djetinjstva, posvetio se u svojim romanima Hadrian´s Wall (2004.) i The Scourage of God (2005.). Pohvaljen je od kritičara zbog povijesne točnosti koju vješto uklapa u svoje romane. Napoleonove piramide (2007.) postale su bestseler, a autor trenutno piše i nastavak tog romana.

Knjige su mu prevedene na osamnest jezika.

Vlado Rajić

Vlado Rajić je rođen u Požegi 1951. godine, gdje je završio osmogodišnju školu i gimnaziju. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a 1988. g. je i magistrirao. Od 1978. godine stalno radi u Vjesniku. Surađuje u Novom listu, Glasu Slavonije, revijama Vjesnikove kuće, Nacionalu, povremeno u Danasu. Priloge su mu objavljivali i Delo, NIN, Slobodna Makedonija, Oslobođenje. Novinarsku karijeru završava u Vjesniku, koji je likvidiran 2012. godine. Otada počinje pisati pripovijetke, priče, romane za djecu i odrasle: Ljetovanje s čovjekom koji nije moj tata, roman za djecu, Sudac, pravosudni triler.

Víťo Staviarsky

Víťo Staviarsky (Prešovo, 1960.) slovački je scenarist i književnik. Studirao je na filmskoj školi u Ćimelicama, a potom scenarij na Praškoj umjetničkoj akademiji. Bavio se različitim poslovima, od pomoćnog radnika u kazalištu preko barmena i trgovca do njegovatelja. Danas se ljeti bavi trgovinom, a zimi piše. Prva mu je proza objavljena u nezavisnom studentskom listu Otáznik News.

Tijekom devedesetih bavio se pisanjem za film. Njegov prvi roman o Romima Kivader iz 2007. te zbirka priča Záchytka iz 2009. bili su nominirani za nagradu „Anasoft“. Ovu prestižnu nagradu osvojio je 2013. za roman Crne cipele. Nakon toga objavio je zbirku priča Človek príjemný 2014. te roman Rinaldova cesta 2015. Djela su mu prevedena na nekoliko jezika.

Veronika Šikulova

Veronika Šikulova (r. Modra, 1967.) slovačka je spisateljica i novinarka. Diplomirala je novinarstvo na Filozofskom fakultetu u Bratislavi, a po završetku studija počela se baviti pisanjem proze. Objavljivala je prozu u časopisima te u antologiji mladih pisaca pod naslovom Druhy dych (1985.). Njezina su djela Odtiene (1997.) za koji je dobila nagradu “Ivan Krasko” za najbolji debitantski roman godine, zatim Z obloka (1999.), Mesačná dúha (2003.), To mlieko má horúčku (2006.), Domček jedným ťahom (2009.), Mjesta u mreži (2011.), Diera do svetra (2012.) Medzerový plod (2014.), roman za koji je dobila prestižnu nagradu “Anasoft Litera” te roman Petrichor (2016.).

Valent Pavlić

Valent Pavlić (Zagreb, 1985.)
Diplomirao je francuski jezik i književnost te povijest umjetnosti.
2016. godine u izdanju Hena coma objavljuje zbirku priča Evanesco. Prepreke. Prečaci. njegova je druga knjiga.

Umberto Eco

Umberto Eco rođen je u Alessandriji 1932. godine. Redovni je profesor semiotike te predsjednik Više škole humanističkih studija pri Sveučilištu u Bologni. Od teorijskih djela najpoznatija su mu: Otvoreno djelo (1962.), Odsutna struktura (1968.), Traktat opće semiotike (1975.), Lector in fabula (1979.), Semiotika i filozofija jezika (1984.), Granice tumačenja (1990.), U potrazi za savršenim jezikom (1993.), Šest šetnji pripovjednim šumama (1994.), Kant i čudnovati kljunaš (1997.), O književnosti (2002.). Među njegovim zbirkama nalaze se: Sićušni dnevnik (1963.), Drugi sićušni dnevnik (1990.) koji sadrži prvu antologiju Minervinih omotnica, Pet moralnih zapisa (1997.), Minervina omotnica (2000.)... Godine 1980. objavljuje Ime ruže (Premio Strega 1981.), svoj prvi roman, nakon kojega slijede Foucaultovo njihalo (1988.), Otok prethodnoga dana (1994.), Baudolino (2000.) te Tajanstveni žar kraljice Loane (2004.).

Ulla-Lena Lundberg

Ulla-Lena Lundberg (1947., Kökar, Åland) poznata je i višestruko nagrađivana finsko-švedska spisateljica. Napisala je nekoliko putopisa: Strövtåg (1966.), En berättelse om gränser (1968.), Gaijin-utlänning i Japan (1970.), Sibirien (1993.), romane Kungens Anna (1982.), Ingens Anna (1984.), Sand (1986.), Leo (1989.), Stora världen (1991.), Allt kan man önska sig (1995.), Regn (1997.), Marsipansoldaten (2001.). Pisala je i radiodrame, pjesme, novele te antropološke radove. Roman Led (2012.) smatra se vrhuncem njezine proze, prava su prodana u desetak zemalja, naklada u Finskoj dosegla je 150 000 primjeraka te je nagrađen najprestižnijom finskom književnom nagradom „Finlandia“. Osim „Finlandijom“, autorica je ovjenčana i nagradama „Finland's State Literary Prize“ (1971., 1982. i 1992.), „Swedish Academy’s Finland Prize“ (1990.) i nagradom „Runeberg“ (1998.). 
fotografija

Toni Sala

Toni Sala (1969., Sant Feliu de Guíxols) katalonski je autor proze i publicistike vrlo širokog opusa. Za prvo djelo Entomologia (1997.) osvojio je prestižnu nagradu „Documenta“. Uslijedili su brojni romani raznorodnih tema kojima se etablirao kao jedan od najcjenjenijih suvremenih katalonskih književnika. Njegova su djela: Entomologia (1997.), Pere Marin (1998.), Bones noticies (2001.), Petita cronica d’un professor a secundaria (2001.), Goril・la blanc (2003.), Un relat de la nova immigracio africana (2004.), Rodalies (2004.), Quatre dies a l’Africa (2005.), Comelade, Casasses, Perejaume (2006.), Autoestop. Viatges per la Catalunya d’ara (2007.), Marina (2010.), Notes sobre literatura (2012.), Provisionalitat (2012.), Agi, un gambia a Catalunya (2013.), Dječaci (2014.).
Svjetska ga je javnost upoznala s romanom Dječaci koji je preveden na brojne jezike, a englesko izdanje donijelo mu je veliki interes anglofonog čitateljstva i kritike. Za taj je roman dobio nagradu „Premio de la Crítica de narrativa catalana“ (2014.). Dodijeljeno mu je najveće katalonsko književno priznanje, „Nacionalna nagrada za književnost“, a dobio je i nagradu „Premio Sant Joan de narrativa de literatura catalana“ (2004.) za roman Rodalies.

Tommi Kinnunen

Tommi Kinnunen (rođen 1973. u Kuusamu) suvremeni je finski pisac, miljenik publike i kritike. Njegov debitantski roman Na križanju četiriju cesta (2014.) doživio je neočekivani uspjeh: dodijeljene su mu nagrade „Thank You for the Book“ (2015.), „The Grand Finnish Journalism Prize“  i „Young Aleksis“ (2015.), a uspješno je adaptiran u kazališnu predstavu i operu. Njegov drugi roman, Lop