Devedesete su bile gadne godine, ali ipak je i iz njih izniklo ponešto dobroga. Recimo, 1994. sam prvi put vidio „CABAres, CABArei“. Od tada za mentalnu ravnotežu barem jednom godišnje to ponovim kao što ni na „Dark Side of the Moon“ Pink Floyda ne može napadati prašina, niti se na „Tajanstvenom strancu“ Marka Twaina ne može uhvatiti paučina. Dok sam se udvarao budućoj supruzi, nakon što sam joj dao pročitati „Tajanstvenog stranca“ i nakon što smo zajedno odslušali „Dark Side of the Moon“, odveo sam je pogledati tu predstavu. Pažljivo sam pratio na što se smije, a u kojim momentima se uozbilji. Nakon toga sam bio siguran: „Ovu mi vrijedi oženiti!“ Od tada idemo u kazalište zajedno. Napokon nam je i sin dovoljno porastao da povedemo i njega. Koliko znam, on je već barem tri cure odveo gledati razne Zijahove predstave tražeći onu koja će zaslužiti da je vodi i na „CABAres, CABArei“.

Sad nam stiže i knjiga. Čeka je mjesto na polici između „Ako jedne zimske noći neki putnik“ i „Majstora i Margarite“, tik uz „Zlatno tele“ i „12 stolica“. Budimo realni, ipak ne bi zaslužila to počasno mjesto da se uz svaku rečenicu teksta ne mogu točno prisjetiti kako je Zijah izgovara i kako iz jedne u drugu hrli nezaustavljivim tempom kao što se „Ratnici podzemlja“ probijaju New Yorkom.

U odnosu na svijet u kojem smo se kao mlađani momci upoznali, danas živimo u ostvarenju znanstvene fantastike, svijetu mobitela, interneta i dronova, te se nadam da će Zijah izvoditi „CABAres, CABArei“ dovoljno dugo da se stigne i holografski zabilježiti. Ako uz Dedićeve i Balaševićeve stihove i muziku to bude jedino što će ostati od nas, i to će biti mnogo.
 

Pero Kvesić