24.05.2015.

Veliki glumac... je Zijah... je Sokolović

Od premijernog izvođenja, 30. marta 1978. pa do realizacije ovog broja Slobodne Bosne predstava GLUMAC... JE GLUMAC... JE GLUMAC, autora ZIJAHA SOKOLO VIĆA, odigrana je 1586 puta; njegov tekst preveden je na njemački, francuski, poljski, engleski, norveški i italijanski jezik, monodramu, koja je premijer no izvedena i u Beču, Parizu, Varšavi, Berlinu, Londonu, New Yorku, Sydneyju, Rimu..., igralo je sedamnaest glumaca, a sada imamo i knjigu o “Glumcu”

Dino Bajramović, 7.5.2015., Slobodna Bosna

Sarajevski glumac Zijah A. Sokolović ima ono što nema nijedan njegov kolega na Balkanu: knjigu o vlastitoj predstavi. Napisana je, recimo, knjiga o legendarnom beogradskom glumcu Zoranu Radmiloviću, ali nije o predstavi Radovan III, u kojoj je odigrao antologijsku ulogu. Pa, evo, prijedloga. Nekome. Uglavnom, Zijah Sokolović, za prijatelje i pregaoce Zike, napisao je i režirao monodramu Glumac... je glumac... je glumac, koju je, naravno, i odigrao, i jo{ uvijek je igra, a premijera je odr`ana u Gradskoj galeriji Collegium Artisticum u Sarajevu, 30. Marta 1978., u okviru Festivala MESS. 

Najdugovječnija je to predstava premijerno izvedena u Sarajevu. Doduše, nema je na repertoaru sarajevskih pozorišta, ali možda opet bude uvrštena. Nakon dugog niza godina ponovo je u glavnom gradu BiH izvedena u maju 2008. ali, otada je nema. Iako je ima i u Beogradu i u Zagrebu. “Biće, biće”, kazala bi glumica Sena Mustajbašić. A nakon trideset i sedam godina od njenog premijernog izvođenja, Zike je ponosan na izdanje koje je objavila izdavačka kuća HENA COM iz Zagreba. Ponosan je, normalno, i na sebe. “Poslije deset godina glumovanja u Malom pozorištu/Kamerni teatar 55 imao sam ozbiljan problem da sam sebi objasnim šta sam ja i čime se bavim. Da li sam glumac po zanimanju ili samo glumac ili ćovjek koji glumi. Da li moram da nastavim tradiciju glume i pozorišta iz vremena u kojem sam živio, da li treba da nešto mijenjam u shvatanju i igranju ili da tajnu glume potražim u ‘ogledaju prirode‘. Odlučio sam da, kroz monodramu, potražim ‘ishodište jedinstvenosti‘ koje milioni ljudi već milionima godina traže. Kada sam kroz svog Grala izveo Glumca niko nije vjerovao da će ta tema, kao predstava, ljude interesovati. Ni jedan, tadašnji, menadžer nije me zvao da bi organizovao igranja. Tada sam nudio 50 predstava za 1.000 DM! Ostao sam sam, sa svojim Glumcem... Tu je tajna kako ‘iluzija‘ može da preživi u stvarnosti. 37 godina. 1586 puta”, rekao nam je Zijah Sokolović, na “matineji” koju smo dogovorili za subotu, 25. aprila. Kada nam je i donio friško odštampanu knjigu. A, Zike je knjigu posvetio onima koje voli, jer nije bio s njima... morao je igrati. Na osamdeset stranica je tekst Glumca, a na narednih stotinu i trideset čitamo tekstove koje su tokom svih ovih godina pisali eminentni umjetnici, prvenstveno dramski, sa ovih prostora. Drugi dio knjige završava sa devet skica “Glumca”, koje je nacrtao ugledni tuzlanski likovni umjetnik Nesim Tahirović i premijerno predstavio u ljubljanskoj Drami kada je, 23. februara 2008., Glumac... izveden 1500. put.  Prvi po redu tekst koji je objavljen u knjizi napisao je, ko zna kad, jedan od najvećih hrvatskih glumaca ikad, Pero Kvrgić. “Zijah... je Zijah... je Zijah je jedinstven glumački fenomen u kojemu su se osoba i glumac spojili u jedno histrionsko lice, te čovjek ne zna tko koga glumi: glumac Zi jaha ili Zijah glumca. Laurence Olivier bi rekao: „Zareži glumca ispod glumca, opet ćeš naći glumca.“ Igrajući godinama svoje monodrame Glumac... je glumac... je glumac, CABAres, CABArei i Kobajagi donijela me roda, Zijah A. Sokolović svojim je monoglumama utjelovio svojevrsni teatar jednoga glumca koji je i autor i redatelj i glumac i publika. I kad publiku dovede iz gledališta na pozornicu, igrajući s njima poneku zadanu scenu, on se sam pretvara u tu svoju publiku, i zajedno s publi kom smije se publici na sceni i u gledalištu.”
Na Kvrgića se “nadovezuje” još jedan od najvećih hrvatskih glumaca ikad, pokojni Fabijan 
Šovagović. “Zijah A. Sokolović je sam pisac svoje monodrame. Ali on je i prvo lice te jednine dignuto u transpoziciju glumca. On je ono što vidi gledatelj u glumcu i kao privatnoj osobi, a to ima svoju draž. On je nakaznost i ljepota te profesije, dakle njeno puno lice. I prototip, i glumac sam. On ismijava sebe, on ne imitira drugoga, jer on je glumac koji je izložio svoju složenost i kompletnost. Uza sve životne varijante, on je i glumac svoje varijante, a ona je bogata, jer joj je on istovremeno i pisac. Mi vjerujemo da je taj glumac doživio sve te smiješnosti o kojima govori. Nije to bio neki drugi glumac, mi smo svjedoci njegovih nesporazuma. On, govoreći u prvom licu, do daje moguće ‘umjetničke’ laži koje postaju stvarnost, jer 93 su slične našima, pa su stoga smiješne. Smiješne su jer su istinite. One postaju ona moguća ‘farba’ istine koja se pred nama raspada u jednom glumačkom životu koji je i opći, ali i konkretan. Glumac i pisac izvukli su ga iz svojih konkretnosti. Budući je iz sebe, smiješan, naivan, glup, tup, ograničen, dakle iskren, i nama postaje poetičan i drag. Ušao je u nas; pronalazi naše skrivene tajne”, pisao je Šova znalački, profesorski pametno, dokazujući da je bezgranični erudita. 
I kad smo već kod najvećih, hrvatskih, ikad, glumaca, evo još jednog. Na sreću, živućeg. Koji još uvijek, baš kao i Pero Kvrgić, radi i igra za one koji ga vole. Zove se Rade Šerbedžija: “Zijah A. Sokolović je glumac. Hoću da kažem - glumčina! Mogao bih nabrojati bezbrojne uloge u kojima nas je osvajao svojim velikim talentom. No, ja pouzdano svje dočim o dvije, jer sam im bio u neposrednoj blizini i doživio sam ih ‘iznutra’. Igrali smo braću u briljantnom filmu Zadah tela Živojina Pavlovića. Iz blizine sam promatrao kako je Zijah neviđeno kreirao jedan besprizorni karakter beogradske provincije. Onako oznojen, šepav i s teškoćama govornim, podsjećao je na Jacka Nicholsona, samo što je bio još ‘luđi’, jer to je bio balkanski blues... Hoću da kažem da Zike voli ići do kraja... do rubnih emotivnih situacija u kojima se njegova glumačka duša gotovo rasprskava do silne ekspresije... i gotovo da bi to sve izgledalo previše i presnažno, da Zijah svu tu ekspresiju na način glumačkog velemajstora ne poništi nekim gotovo dokumentarnim izvorima, koji njegovu glumu učine 100% uvjerljivom... Zike je pravi majstor svoga zanata...”

Potom, redaju se tekstovi Velimira Stojanovića, Jovana Ćirilova, Zvoneta Šedlbauera, Radomira Putnika, Borisa Cavazze, zatim pjesma Jakova Jurišića, pa opet tekst Gorčina Stojanovića... 
Nedavno preminuli Jovan Ćirilov, naprimjer, ovako je razmišljao o Glumcu i o glumcu: “Ne bih bio ono što sam, dugogodišnji tragalac za poreklom imena i reči, da se ne zapitam šta znači ime Zijah, a što Sokolović. Zijah je skraćena varijanta arapskog imena Zijaudin, što znači svetlost vere. U slučaju našeg glumca on je svetlost vere i poverenja u moć pozorišta. A lepo prezime Sokolović, koje potiče od ponosite ptice sokola, nosila je jedna od najzanimljivijih ličnosti svetske istorije - Mehmed-paša Sokolović, Srbin, po običaju pravu danka u krvi odveden je u Tursku gde je postao jedna 105 od najve}ih i najmoćnijih ličnosti Turske carevine, osvajač Arabije, brat patrijarha Makarija obnovljene Pečke patrijaršije, moćni vezir moćnog Sulejmana Veličanstvenog i zadužbinar čuvene na Drini ćuprije u Višegradu. Dok se Mehmed-paša Sokolović borio kraj Beča sa vojskom, naš Zijah A. Sokolović se u Beču sklonio od ratova, u gradu sa najviše Južnih Slovena izvan Balkana, gradu koji je odigrao tako značajnu ulogu u kulturnoj i političkoj istoriji naroda ovih krajeva. Ispisujući ove redove čini mi se da bi Zijah odlično odigrao sudbinu svoga prezimenjaka iz XVI. veka. Uveren sam da bi tu staru kurvu istoriju stavio pod lupu svoga uvek tako svežeg, a istovremeno gorkog i humornog pogleda na svet.”

Čitamo dalje, i briljantno ispisane redove Špire Guberine, Marka Kovačevića, Michele Ainzare, Milovana Lukića, Pere Kvesića, našeg sagovornika u ovom broju Slobodne Bosne Dževada Karahasana, zatim Ivice Boban, poznate zagrebačke redateljice koja je svoj tekst napisala dvadesetak dana prije nego što će knjiga biti objavljena, ali i Anatolija Kudrjavceva, Slavka Pezdira, Dragana Marijanovi}a, Gorana Cvetkovića, Egona Savina, Davora Korića, Dine Mustafića, u čijoj je posljednjoj predstavi Divlje meso u Narodnom pozorištu Sarajevo Zike nedavno zablistao, te na samom kraju i tekstove Slobodana Unkovskog, Mete Jovanovskog, Miloša Lazina, Svjetlane Hribar, Vojislava Vujanovića, Gorana Stefanovskog, autora dramskog teksta Divlje meso, i Nesima Tahirovića. U “međuprostor” su ubačena i dva teksta nepoznatih autora, koji su slučajno “pronađeni” u internetskoj arhivi. Ipak, ovaj tekst ćemo zaključiti riječima koje je napisao stari, dobri šibenski meštar i “splitski škovacin”, Špiro Guberina: “Zijah A. Sokolović je veliki glumac od kojega bih i ja, u svojoj osamdeset i drugoj, rado učio. Žao mi je što nikad nisam igrao s tako velikim glumcem. To je velika šteta, ali vjerujem da ćemo se on i ja naći na nekom drugom mjestu. Ja ću ga gore pričekati, pa kad i on dođe, imat ćemo puno vremena za igru.” Tako je to kad veliki pišu o tebi. A ne bi ni pisali da i ti nisi isti takav.

Dino Bajramović, Slobodna Bosna

 
Povratak na Blog
 
Studeni 2019
N
P
U
S
Č
P
S
27
28
29
30
31
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Arhiva


Tagovi

intervju ante tomić knjiga muškarac novi roman ante tomića slobodna dalmacija, ante tomić veličanstveni poskokovi

Linkovi

Knjiški moljac
Moderna vremena info
Booksa
Najbolje knjige
Čitaj knjigu

Najnovije

Ljudska djela
10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu
Vrijeme hladnijih snova
Vuk i breza
Volgina djeca
CABAres, CABArei
Svemirski anđeli
Lom
U gradu sjena i utvara
Majčino mlijeko

Blog Newsletter