RAZGOVORI UGODNI: Marina Gudelj

1. Upravo ti je objavljen prvi roman, Nedovršena. Odakle inspiracija i koliko je dugo trajalo pisanje?

Tako je, Nedovršena je napokon ugledala svjetlo dana. Inspiracija se rodila baš davno, davno, a proizašla je iz moje opsjednutosti jednom starom splitskom kućom. Međutim, sve što sam od početne ideje zadržala jest kraj koji mi se nekako formirao. Ostalo se i ne sjećam kako sam nadogradila. Čini mi se i da je pisanje trajalo dugo. Prvo je roman „ležao“, pa sam više puta prepravljala i mijenjala, izbacivala mnogo, svakim čitanjem sve više i više. 

Roman zahtijeva dosljednost, a pisati u prvom licu tako dugu formu bilo mi je u početnoj fazi iscrpljujuće.

2. Dosada si pisala kratke priče. Je li bilo izazovno napisati roman?

Roman zahtijeva dosljednost, a pisati u prvom licu tako dugu formu bilo mi je u početnoj fazi iscrpljujuće. Umaralo me biti u glavi glavne junakinje, pogotovo jer je ona doista većinu vremena zatvorena u svojoj glavi. Tada sam, kako bih sa sebe stresla umor od romana, počela pisati dječje priče.
Ipak, kad sam jednom dovršila pisanje, bio mi je užitak vraćati se i uređivati. 

Ljeti mi se uopće ne piše, a vrijeme kada bih samo pisala  – to je jesen.

3. Pišeš li svakodnevno ili samo kad imaš inspiraciju? Postoji li neko mjesto i vrijeme koji te osobito inspiriraju za pisanje?

Nastojim pisati što češće mogu, neovisno o tome hoće li se od toga stvoriti priča ili ne. Najčešće zapišem neke rečenice rukom, pa gradim, što na papiru, što u glavi. Različita mjesta me nadahnjuju, ali ne u smislu traženja priče, više kao odmak od svakodnevice iz kojega često nešto proizađe. Što se tiče mjesta na kojem tipkam, ono je uvijek isto za prvu verziju teksta: moj radni stol.
Vrijeme više utječe na mene. Ljeti mi se uopće ne piše, a vrijeme kada bih samo pisala – to je jesen. Odavno je tako.

4. Dobitnica si književne nagrade „Prozak“ (2018.), a zbirka kratkih priča Fantomska bol ušla je u širi izbor za nagradu „Fric“ 2020. Koliko ti znače takva priznanja i nagrade?

Lijepo je biti pohvaljen za svoj rad, vjerujem da je tako u svakom zvanju. „Prozak“ mi je donio dugo željenu knjigu, a s tom knjigom i vidljivost među našim autoricama i autorima. Vjerujem da su nagrade korisne za mlade autore, ali i za već afirmirane, no ne držim ih jedinim mjerilom kvalitete.

Redovito čitam poeziju, a još redovitije kratke priče. Trudim se biti otvorena prema svim žanrovima, ništa ne isključiti.

5. U osnovnoj školi navodno si gutala tragične tinejdžerske romane. Kakva si čitateljica danas? Imaš li još omiljeni žanr?

U osnovnoj je školi nakon police s lektirom na red brzo došla polica o tragičnim tinejdžerskim smrtima, drogama i predoziranjima, a za njom horor-romani za mlade, koje sam čitala umirući od straha. Ne šalim se.
Tada sam se valjda dovoljno nauživala toga, pa više ne posežem za tim žanrom. Najdraža mi je beletristika, a volim pročitati dječje knjige, knjige za mlade, klasike, a dođu mi pod ruku i krimići i fantastika. Redovito čitam poeziju, a još redovitije kratke priče. Trudim se biti otvorena prema svim žanrovima, ništa ne isključiti. Važno mi je kako je napisano, ponekad i važnije od same tematike.

6. I za kraj, još u sedmom razredu napisala si svoj „vedri“ roman. Hoće li tih 200 stranica koje držiš u tajnosti ikada ugledati svjetlo dana?

Doista se nadam da neće.
Ali da mogu trinaestogodišnju sebe potapšati za trud, napravila bih to.