Pas na cesti izniman je roman koji savršeno oslikava autorov jedinstven i toliko hvaljeni stil. Pratimo priču Iks Ipsilona koji kao umirovljeni književni urednik putuje u Austriju i Njemačku gdje, zbog poznavanja stranih jezika, predstavlja slovačke pisce. Na jednom od takvih putovanja, na austrijskom imanju Brandalmu, upoznaje Margarethe, Austrijanku s njujorškom adresom i njihov u početku prijateljski odnos prerasta u ljubavni. Činjenica da je u tome dijelu Austrije boravio i pisao Thomas Bernhard, njegov „najomiljeniji neomiljeni pisac“ Iks Ipsilonu daje šlagvort za pretresanje brojnih tema poput književnosti, malih jezika i još manjih naroda, uredničkog nerva i spisateljskog posla, ali usput progovara i o putovanjima, arhitekturi, glazbi, međuljudskim odnosima... A sve to čini na krajnje šarmantan, britko-ironičan način, iz čega buja autorova prepoznatljiva poetika prožeta apsurdima i grotesknim humorom.
Ukratko, roman je oštra i beziluzorna vivisekcija društva, kulture i umjetnosti i samoga sebe koja, ne bez razloga, ima za moto Gagarinovu rečenicu: „I dalje se pitam jesam li prvi čovjek ili posljednji pas.“

„Nenadmašna lakoća i humor s kojima Vilikovský (tek ovlaš) dodiruje najosnovnija i najosjetljivija pitanja ljudske i društvene egzistencije, dokaz su njegova umjetničkog majstorstva s kojim se zasad, mislim, nitko u slovačkoj književnosti ne može mjeriti.“ 
Alexander Halvoník, Knižná revue

„ (…) uza svu skepsu i ironiju, i njegov najnoviji roman Pas na cesti u prvome redu govori o osjećaju…
O osjećaju koji, zbog opreza i poštovanja prema autorskome viđenju svijeta radije nećemo patetično nazvati ljubavlju, ali mislim da ga možemo nazvati neutralnije – odnosom. Ovaj put odnosom prema narodu, prema konkretnim ljudima i još konkretnijoj ženi, prema umjetnosti i književnosti. Taj odnos i osjećaj utoliko su dublji što se manje patetike povezuje s njim.“ 
Peter Darovec, Studia Academica Slovaca

„Vilikovský je, među našim prozaicima, valjda najrafiniraniji i najustrajniji ironičar… Predmet ironije u ovome djelu prije svega su sama književnost, položaj pisca u društvu, ali i uvjerenost samih autora u važnost njihova pisanja, kao i vrijeme koje nikako ne ide na ruku pravim umjetničkim vrijednostima.“ 
Igor Hochel, Romboid

„(…) jedan od posljednjih slovačkih pisaca kod kojega se svojevrsna starinska profesionalnost spaja s visokom estetskom razinom… Pas na cesti govori o suvremenoj Slovačkoj, ali zapravo „laje“ mnogo dalje. Bez okolišanja, kako se u Slovačkoj kaže, ravno među rogove, o svojim sugrađanima piše trenutačno najcjenjeniji slovački pisac, Pavel Vilikovský. A kako osjećamo, ne samo o njima, nego o cijelome našem postkomunističkom i srednjoeuropskom blatu, kroz koje svi gazimo(…)“ 
Tomáš Weiss, Hospodářské noviny