Ulomak iz romana “Leksikon svjetla i tame” Simona Strangera

.

A

     A kao akuzator.
     A kao ausvajz.
     A kao arestiranje.
     A kao ama baš sve što će nestati i pasti u zaborav. Ama baš sve uspomene i osjećaji. Ama baš svi predmeti i sve što posjedujemo. Ama baš sve što tvori okvir jednog života. Stolci na kojima je netko sjedio i krevet u kojemu je netko spavao bit će odneseni u neki tuđi dom. Tanjure će na stol stavljati neke druge ruke, a čaše će doticati usne drugih ljudi, koji će otpiti gutljaj vode ili vina pa nastaviti razgovor s drugom osobom. Predmeti bremeniti poviješću izgubit će jednog dana svoje značenje i pretvoriti se u čistu formu, poput klavira viđena očima jelena ili kukca.
     To će se zbiti jednog dana. Svima nama doći će posljednji dan, a nećemo znati kada će, ni kako, naš život završiti. Ne znam hoću li posljednje trenutke života dočekati u staračkom domu, gušeći se od kašlja i blijede, mlohave kože što visi s nadlaktica poput tijesta sa žlice, ili ću pak umrijeti iznenadno, neočekivano u 45. ili 46. godini. Možda me udari kamion koji skrene u suprotan smjer baš dok mu idem ususret i tijelo mi bude odbačeno ustranu i zgnječeno u kabini automobila. Ležat ću tako među zgužvanim čelikom i okrvavljenim krhotinama stakla dok se drugi vozači skupljaju oko mjesta nesreće. Slučajni prolaznici podsjetit će se na trenutak da je svatko od nas u svakom trenutku na korak od ponora, samo što smo rijetko svjesni te činjenice: sve što jesmo i imamo može nestati usred najobičnije svakodnevice.
     U židovskoj tradiciji postoji izreka da čovjek umre dvaput. Prvi je put kada srce prestane kucati, a sinapse u mozgu ugase se poput gradske rasvjete kad nestane struje.
     Drugi je put kad se ime pokojnika izgovori, pročita ili netko na njega pomisli posljednji put – pedeset, stotinu ili četiri stotine godina poslije. Tek tada ta osoba zaista nestane, izbrisana iz zapisa života na zemlji. Ta druga smrt nadahnula je njemačkog umjetnika Guntera Demniga kad je došao na zamisao da izlije pločice od bronce, u njih ugravira imena Židova koje su nacisti ubili tijekom Drugog svjetskog rata i ugradi ih u pločnik pred zgradama gdje su te obitelji nekoć živjele. Nazvao je svoje instalacije Stolpersteine – kamenje spoticanja. Ta umjetnička intervencija pokušaj je da se odgodi druga smrt jer upisivanjem imena žrtava u pločnik umjetnik se pobrinuo da prolaznici čitaju njihova imena u desetljećima koja dolaze i tako zadrže te mrtve na životu; istodobno je to i pokušaj da se uspomena na jedno od najgorih poglavlja u europskoj povijesti sačuva poput primjetna ožiljka na licu grada. Dosad je diljem europskih gradova postavljeno 67 tisuća tih kamenova spoticanja.
     Jedan je od njih tvoj.
     Na jednom takvom kamenu stoji tvoje ime, a postavljen je na pločniku ispred mjesta gdje si nekoć stanovao, u norveškome gradu Trondheimu. Prije nekoliko godina moj je sin čučnuo kraj tvoga kamena i svojom rukavicom otro šljunak i prašinu s njega. Zatim je pročitao natpis naglas.
     „Ovdje je živio Hirsch Komissar.“
     Moj je sin tad imao deset godina. On je jedno od tvoje prapraunučadi. Kao i moja kći, koja je tog proljeća imala šest godina i stalno mi se vješala oko vrata. Moja supruga Rikke stajala je uz mene. Među okupljenima bila je i moja punica Grete i njezin muž Steinar. Okupili smo se na polaganju urne.
     „Da, to je bio moj djed“, rekla je Grete. „Živio je tu na trećem katu“, dodala je, okrenula se prema zgradi iza nas i pokazala na prozor s kojega si nekoć gledao. Bilo je to neko drugo doba i drugi su ljudi tada živjeli. Kći mi je i dalje visjela oko vrata, a sin je čitao natpis ugraviran u kamen spoticanja.

OVDJE JE ŽIVIO
HIRSCH KOMISSAR
ROĐEN 1887.
UHIĆEN 12. 1. 1942.
ODVEDEN U LOGOR FALSTAD
UBIJEN 7. 10. 1942.

     Grete je spomenula iznenadnu invaziju, prepričala kako je njezin otac odjednom ugledao vojnike ujutro 9. travnja 1940. Prolazili su u sivo-modrim kaputima, a bat njihovih čizama odjekivao je ulicom u taktu. Rikke je ustala da se uključi u razgovor, a moja kćerkica uvukla joj se u naručje. Jedino smo sin i ja nastavili sjediti pored tog kamena. Obrisao je prašinu i s posljednjeg retka pa me pogledao.
     „Zašto su ga ubili, tata?“
     „Jer je bio Židov“, odvratio sam.
     „Da, ali zašto?“
     Primijetio sam Rikkein pogled; istodobno je sudjelovala u obama razgovorima.
     „Pa... nacisti su htjeli pobiti sve koji su bili drukčiji. A Židove su mrzili.“
     Moj je sin utihnuo.
     „Jesmo li i mi Židovi?“ upitao je. Njegove smeđe, bistre oči gledale su me usredotočeno.
     Zatreptao sam nekoliko puta nastojeći se sjetiti što on sve zna o obiteljskoj povijesti. Što moja djeca uopće znaju o židovskom podrijetlu? Vjerojatno smo razgovarali o tome kako su njihovi prapradjed i praprabaka s majčine strane doselili ovamo iz Rusije prije više od stotinu godina. Razgovarali smo o ratu i bijegu njihova pradjeda Gersona, kojega su oboje uspjeli upoznati prije nego što je umro.
     Rikke je zaustila da nešto kaže, no Grete ju je ponovno uvukla u razgovor, a mene je sin pogledao u oči.
     „Ti si Norvežanin“, rekoh mu, znajući da time zapravo donekle izbjegavam odgovor. Primijetio sam da me Rikke gleda. „Dijelom si i Židov, ali mi nismo religiozni“, rekao sam i ustao nadajući se da će se Rikke ili Grete uključiti u naš razgovor, da će mu moći dati bolji odgovor, no one su promijenile temu, njihov je razgovor logikom asocijacije već otišao u neke sasvim druge vode.
     Zašto su ga ubili, tata?
     To pitanje progonilo me još mjesecima. Teško je na njega dati odgovor i uglavnom se zadovoljimo time da ga prepustimo zaboravu, koji guta prošlost. Svejedno, pretraživanjem raznih arhiva i razgovorima o prošlosti s drugim članovima obitelji, događaji iz prošlosti polako su isplivali na površinu.
     Uskoro, pred sobom sam vidio snijegom zameteno središte Trondheima.
     Paru od daha ljudi koji prolaze pored naherenih drvenih kućica.
     Pred očima, ubrzo sam imao početak tvoga kraja, te srijede ujutro jednog sasvim običnog dana.
     Datum je 12. siječnja 1942. Stojiš za pultom butika koji vodite ti i tvoja žena, okružen vješalicama sa šeširima i lutkama odjevenim u kapute i haljine. Upravo ti je došla prva mušterija toga dana i dok si joj govorio što imate u ponudi, zazvonio je telefon i morao si ostaviti cigaretu i knjigu narudžbi.
     „Pariz-Beč, izvolite?“ javiš se automatski kao tisuću puta prije.
     „Guten Morgen“, kaže čovjek s druge strane linije i nastavi na njemačkom. „Jesam li dobio Komissara?“
     „Jeste“, odvratiš također na njemačkom, misleći na trenutak da te zove dobavljač iz Hamburga zbog ponovnih problema na carini. Možda je riječ o ljetnim haljina koje si naručio, no to je očito neki novi zaposlenik, jer glas ti nije poznat.
     „Hirsch Komissar, suprug Marie Komissar?“
     „Da... A s kime razgovaram?“
     „Zovem iz Gestapove službe sigurnosti.“
     „Da?“
     Digneš pogled s narudžbenice i vidiš po mušteriji da primjećuje da nešto nije u redu pa se okreneš prema zidu dok ti je bilo ubrzano. Gestapo?
     „Želimo razgovarati s vama“, tiho će onaj.
     „Tako dakle?“ odvratiš, pa s oklijevanjem zaustiš da pitaš o čemu je riječ kad te glas iz slušalice prekine.
     „Molim vas da dođete na saslušanje u Misijski hotel danas u 14h“, reče ovaj s druge strane.
     Misijski hotel. Saslušanje? Zašto bih, zaboga, išao na saslušanje, razmišljaš okrenut zidu. Ima li to neke veze s Marieinim bratom Davidom i njegovim simpatiziranjem komunista? Vrh jednog čavlića bez glave viri iz okvira vrata. Prisloniš palac o metalni čavlić, pritisneš kožu o vrh i sklopiš oči.
     „Halo?“ začuje se nestrpljivi glas s druge strane. „Čujete li me?“
     „Čujem, čujem...“ odvratiš, odvojiš palac od čavlića i promatraš bijelu točku na mjestu gdje se krv povukla od pritiska. Mušterija u butiku stoji pored vješalica s haljinama i premeće uzorke tkanine kad se okreneš prema njoj.
     „Neki moji kolege smatraju da previše riskiram ovako...“ reče glas i začuješ kresanje upaljača tik uz slušalicu.
     „Smatraju da bih trebao poslati automobil i smjesta vas privesti da ne biste pokupili svoje sinove i umakli. Ipak ste vi Židovi...“ reče naglašavajući posljednju riječ pa nastavi tišim, gotovo zavjereničkim tonom. „Međutim, znam da vaša supruga Marie leži u bolnici... Pala je na ledu, je li tako?“
     „Točno... Poskliznula se na ledu prije nekoliko dana i slomila... Kost pri kuku“, odvratiš jer se ne možeš sjetiti kako se kaže vrat bedrene kosti na njemačkom. Ne znaš ni jesi li ikada znao taj izraz. Svejedno, jasno je na što misliš.
     Kako je Marie mogla biti tako glupa da nosi čizme s visokim potpeticama na ledu, pomisliš. Tako neprecizna, uvijek elegantna i s nepopustljivom potrebom da sve odluke donosi sama. Ako samo napomeneš da bi trebala postupati drukčije, da bi možda mogla biti malo opreznija, da joj možda nije najpametnije što piše novinske članke i što kod kuće organizira simpozije na kojima se raspravlja o političkim pitanjima, Marie samo frkne nosom na tvoje primjedbe. Padne joj mrak na oči i jasno ti da do znanja da kani postupiti kako je naumila. I ovaj je put bila ista pjesma i gle do čega je to dovelo, razmišljaš dok stojiš za pultom, s telefonskom slušalicom i dalje u ruci. Mušterija ti se nasmiješi i ode iz butika. Iz telefona se opet začuje glas.
     „Vrat bedrene kosti, da...“ reče neznanac s druge strane linije podsjećajući te kako se to kaže na njemačkom. „Računam stoga da vi ni vaši sinovi ne kanite nikamo pobjeći, je li tako? Bilo kako bilo, moramo se pobrinuti za nju.“
     Pobrinuti se za nju. Šutke kimneš, premda se govor tijela ne može prenijeti preko telefona, prije nego što odgovoriš da nitko od vas ne kani nikamo otići.
     „Dobro, gospodine Komissare. Dođite ovamo danas u 14 h. Znate kamo trebate doći?“
     „Misijski hotel? Znam gdje se nalazi, dakako.“
     „Dobro. Doviđenja.“
     Začuje se klik s druge strane, a ti ostaneš stajati za pultom dok ti se misli roje poput jata ptica koje prestrašeno polijeće sa stabla. Što da radiš? Pogledaš na sat. Imaš dovoljno vremena do 14 h. Dovoljno vremena da pobjegneš od svega toga, pomisliš, i na trenutak razmotriš mogućnost da se odšuljaš u stražnju prostoriju i šmugneš kroz skladište. Da se izgubiš u ulicama i samo trčiš koliko te noge nose, da ne zastajkuješ, ne obraćaš pozornost na okus krvi u ustima, na poglede neznanaca ni to što su ti noge izubijane od penjanja po brdima. Mogao bi trčati sve dok ne stigneš u šumu, sakriti se među borovima i odande prijeći granicu sa Švedskom, gdje tvoja kći Lillemor već živi na sigurnom. Moglo bi upaliti, pomisliš, a istodobno znaš da su to puste tlapnje. Jer što s Marie? Što s vašom dvojicom sinova, Gersonom i Jacobom? Pobjegneš li, iskalit će se na njima, pomisliš i zaklopiš knjigu narudžbi slobodnom rukom. Čak i da uspiješ upozoriti Jacoba da pobjegne i skloni se kod jednog tvog znanca s fakulteta, nikako ne možeš doći do Gersona; on je na izletu s kolegama studentima i pitanje je što bi se dogodilo s njime da se vrati s izleta u grad i zatekne Nijemce kako ga čekaju pred studentskim domom. A što bi tek učinili s Marie?
     Jesu li istinite te glasine koje kolaju po dućanima, za večerama i u sinagogi? Da Židove otpremaju u posebne logore u inozemstvu? Ili su to samo pretjerivanja i umišljaji, poput svih onih sablasti koje si kao dijete viđao u mraku?
     Nazoveš svoju zaposlenicu, koja inače radi na pola radnog vremena, i pitaš je bi li te mogla doći zamijeniti u butiku. Kažeš joj da ideš na saslušanje i zamoliš da, u najgorem slučaju, preuzme sav posao na nekoliko dana ako se stvar otegne. Zatim nazoveš Jacoba, javiš mu što se dogodilo i zamoliš ga da pokuša nekako doći do Gersona. Jacob počne mucati, kao i inače kad se uznemiri, pa ga pokušaš umiriti, kažeš mu da će sve biti u redu, da sigurno nije ništa ozbiljno te da ćeš ponovno navratiti u bolnicu da kažeš Marie. Tvoja pomoćna djelatnica uskoro stigne, također ozbiljna, gotovo bolna izraza lica, pa je moraš umirivati i bagatelizirati cijelu situaciju. Zatim navučeš kaput, pozdraviš se s njom i kreneš prema bolnici.
     O čemu točno žele razgovarati? Možda je riječ samo o nekoj besmislenoj optužbi, nečemu zbog čega te ne mogu uhititi, razmišljaš dok ideš uzbrdo. Oprezno koračaš po ugaženu snijegu i držiš se za rukohvat da se ne bi okliznuo na kamenim stubama, gdje nabrekle nakupine leda nalikuju na skliske staklene meduze.
     Nije nužno riječ o nečemu ozbiljnom; pa zar si išta skrivio? Baš ništa. To je vjerojatno samo formalnost, možda nekakvo popisivanje židovskog stanovništva ili, u najgorem slučaju, žele informacije o Marieinu bratu, razmišljaš dok ideš oko ugla prema bolnici.
     Nekoliko sati poslije sjediš na saslušanju u Misijskom hotelu. Prostorije vrve mladićima u vojnim odorama. Gomila vojnika koji razgovaraju, puše, prenose poruke. Čovjek koji sjedi nasuprot tebi za pisaćim stolom lupka drugim krajem olovke po spisima na stolu i gleda te hladnim, bešćutnim očima.
     „Čujem da ste vi iz Rusije. Je li to točno?“
     „Jest.“
     „I govorite pet ili šest jezika?“
     „Da...“ odvratiš, ne znajući na što cilja.
     „Neobično... Iškolovali ste se za inženjera, studirali u nekoliko zemalja – Engleskoj, Njemačkoj, Bjelorusiji... A unatoč tomu vodite najobičniji butik s odjećom zajedno sa svojom ženom?“
     „Točno. Ovaj...“ započneš, ali on te prekine.
     „...i k tome ste Židov“, reče on i zavali se na stolcu. „U kakvu ste odnosu s Davidom Wolfsohnom?“ upita ovaj.
     „To je moj šogor“, odgovoriš. Znao si da će te pitati za njega, no onda uslijedi iznenađenje.
     „Svjesni ste da je protuzakonito slušati BBC?“
     „Jesam“, odvratiš i primijetiš kako kršiš prste.
     „Znate da nije dopušteno širiti vijesti iz Engleske?“
     Kimneš.
     „I znate da ste dužni prijaviti one koji krše te propise?“
     Odakle znaju za to? pitaš se i očajnički se nastojiš sjetiti na kojim si sve mjestima čuo da se razgovara o najnovijim vijestima iz Engleske, no ne možeš se sjetiti ni gdje ni od koga si ih čuo.
     „Imamo dokaze da se takve vijesti šire u kafiću... Kaffistova.“
     Eto ti odgovora. Dakako. Kaffistova.
     „Znamo također da često svraćate u luku. Možete li objasniti zašto?“ nastavi ovaj.
     „Preuzimam robu“, kažeš. Očito te netko slijedio. Netko je prisluškivao tvoje razgovore i razgovore u Kaffistovi. Netko tko dobro vlada norveškim. Ali tko?
     „Ostat ćete tu dok pobliže ne istražimo stvar“, kaže čovjek za pisaćim stolom i dâ ti znak rukom da ustaneš dok istodobno pogleda u jednog od vojnika na vratima.
     „To je to zasad, gospodine Komissar“, reče on, skloni tvoj dosje i zamoli stražare da te otprate u ćeliju u podrumu.
     Sutradan ujutro još vjeruješ da će te pustiti, da će netko u sustavu uvidjeti da nisi nikakva opasnost za Treći Reich, da im je jednostavnije i jeftinije pustiti te da živiš, no tada u tvoju ćeliju uđu trojica vojnika, srdačno te pozdrave, a potom zamole da staviš ruke na leđa. Željezne lisičine hladne su na koži.
     „Kamo idemo?“ upitaš na njemačkom.
     „Ovuda“, odvrati jedan stražar i povede te uza stube, kroz neki hodnik pa na dvorište, gdje pada snijeg. Ondje stoji crni automobil uključena motora i čeka te. Uvučeš se na stražnje sjedište. Vozite se izvan grada. Tek nakon nekog vremena sine ti kamo idete.
     U logor Falstad.
     Jedan sat vožnje od Trondheima. Bijelo, zidano zdanje s dvorištem u sredini, okruženo drvenim barakama i ogradama od bodljikave žice, a snijeg leži kao tanak bijeli sloj povrh isprepletenih metalnih niti.
     Otvore se ulazna vrata i vode kroz portirnicu, pored ogoljela stabla breze, u zgradu pa na drugi kat. Vidiš vrata zatvoreničkih ćelija kako se protežu u nizu. Drvena vrata sa zavijenim rešetkama. Iza rešetaka pojavi se jedno lice. Također zatvorenik. Dvojica stražara stoje i gledaju dok se svlačiš ispred ćelije, a potom te zatvore u jednu od njih. Riječ je o izduljenoj sobi s prozorom na drugom kraju i krevetom na kat. Čuješ kako se brava zaključava za tobom i počne te obuzimati tjeskoba jer shvaćaš da ne možeš pobjeći. Tjeskoba od pomisli da je ovo kraj i da sve činiš posljednji put. Ozbiljnost na licu onog drugog zatvorenika. Apatija pukog sjedenja i zurenja u zid.
     A kao alkohol, koji će ti nedostajati prvih tjedana u logoru, čežnja za opijenošću koja ublažava okolnosti i misli, dopuštanje da zbunjenost, srdžba i strah obamru, uspavaju se i utonu u svojevrstan zaborav..
     A kao asocijacije koje se najedanput nižu dok ideš na prisilni rad, u kantinu ili u šumu. Trenuci iznenadnih, neočekivanih uspomena, kao da je sve bilo samo uvod u nešto drugo.
     Tragovi kamionskih kotača na tlu ispred logora odjednom te vrate na blatnjave staze tvoga djetinjstva u carskoj Rusiji, kad su svijetlosmeđe kokoši kljucale po dvorištima, a ti si uvijek u širokom luku zaobilazio jednog šugavog psa.
     Prizor stražara ljeti, kako zabacuje glavu i žmiri, odjednom te vrati u studentske dane u Njemačkoj, u trenutke radosti dok si sjedio naslonjen na klupi u stankama između predavanja, u zemlji kojom tada još nisu bili zavladali nacisti.
     Svježe oprana košulja što se suši ispred baraka i napinje poput jedra na vjetru podsjeti te na poduzeće koje ste Marie i ti pokrenuli od nule ili na izbjeglički logor kod Uppsale, koji ste tako naivno napustili, gdje se odjeća sušila na konopima ispred kuća, a djeca su trčkarala uokolo.
     A kao amalgam lica članova tvoje obitelji, koja ti zaigraju pred očima uvečer kad u logoru zavlada tišina, a ti ležiš u ćeliji sklopljenih očiju.
     A kao „‘Ajmo!“ u radosnoj ciki djece što se sanjkaju dok ideš na prisilni rad u Falstadsku šumu: na jednoj uskoj padini ispred seoskog imanja, malena dječja tijela izbrusila su crne tragove tla i kamenja klizeći na sanjkama, obraza rumenih od hladnoće.
     A kao ama baš sve priče skrivene pod kamenjem spoticanja, koje su izašle na svjetlo dana posljednjih godina. Ispod njih izvire nevjerojatna količina priča, poput kukaca koji bi izmiljeli ispod kamenja koje si podizao kao dijete.
     Dragi Hirsch. Ovo je pokušaj odgađanja druge smrti, izbjegavanje zaborava, jer iako ja nikada neću moći ispričati pravu priču o tebi, mogu barem sakupiti njezine dijelove, spojiti ih i u život vratiti ono što je nestalo. Ja nisam Židov, no moja djeca, tvoja prapraunučad, imaju židovske krvi. Tvoja je priča i njihova priča. Kako im ja kao otac mogu objasniti toliku mržnju?
     To prijepodne uz kamen spoticanja odvelo me ubrzo u gradiće i mjesta koja nikad nisam posjetio, u arhive, razgovore, knjige i obiteljske albume. A ponajviše, odvelo me u priču o jednoj posebnoj kući na rubu Trondheima. Ta je priča toliko zlokobna i jeziva da je isprva nisam smatrao mogućom, jer ta samostojeća kuća povezuje priču o našoj obitelji s pričom o Henryju Oliveru Rinnanu, mladiću koji se prometnuo u jednog od najgorih, najsurovijih nacista u Norveškoj.
     Naziv te kuće počinjao je slovom B.
     „Bandin kloštar