Ulomak iz romana “Bit ću ondje” Kyung-sook Shin

.

Prolog
Mogu li doći k tebi?

     Nazvao me prvi put nakon osam godina.
     Odmah sam prepoznala njegov glas. Čim je rekao: „Zdravo“, upitala sam: „Gdje si?“ Nije odgovorio. Osam godina nije malo vremena. Da ih podijelim na sate, dobila bih nezamislivo velik broj. Kažem da je prošlo osam godina, ali razgovarati smo prestali i prije. Jednom smo se, na nekom okupljanju s prijateljima, cijelo vrijeme izbjegavali pogledati, i tek kad su svi odlazili, kratko smo se uhvatili za ruke kad nitko nije gledao. To je bilo sve.
     Ne sjećam se gdje smo bili. Sjećam se samo da je već bila prošla ponoć, da je bilo ljeto i da smo stajali ispred nekog strmog stubišta u skrivenom kutku grada. U blizini se očito nalazio štand s voćem, jer miris koji je lebdio u vlažnom zraku podsjetio me na miris šljive kad je zagrizeš. Uhvatiti njegovu ruku i zatim je brzo pustiti bio je moj način da se oprostim s njime. Nisam znala što misli, ali sve riječi koje sam mu htjela reći sakupile su se u meni kao niska bisera. Nisam se mogla natjerati da kažem zbogom ili vidimo se. Da sam otvorila usta i izgovorila ijednu riječ, sve ostale riječi kojima je istekao rok trajanja zakotrljale bi se za njom i rasule po tlu, kao da je puknula nit koja ih drži na okupu. Još uvijek sam pamtila naše zajedničko odrastanje i sazrijevanje, i ljutila me pomisao da neću moći obuzdati svoje osjećaje jednom kad nagrnu iz mene. Ali izvana sam glumila smirenost. Nisam željela pokvariti uspomene na vrijeme kad smo jedno drugome bili oslonac.
     Vrijeme ni prema kome nije pravedno i popustljivo – nije sad, nije bilo prije osam godina. Kad sam ga mirno upitala gdje je, iako mi se svih tih godina nijednom nije javio, shvatila sam da riječi koje mu tad nisam mogla reći više nisu zatomljene u meni. I nisam se morala pretvarati da sam dobro kako bih prikrila buru osjećaja. Kad kažem da sam mu to pitanje smireno postavila, ne lažem. Što se dogodilo s onim riječima zbog kojih sam nekoć besciljno lutala ispunjena sumnjom i tugom? Što se dogodilo s onom gorčinom? Onom čežnjom koja mi je probadala srce kad god bih bila sama? Gdje su na kraju završile da se sad tako dobro držim? Je li to život? Je li zato neumoljivi protok vremena blagoslov i prokletstvo u isti mah? Kad sam bila uhvaćena u kovitlac iz kojeg nisam mogla isplivati, netko koga sam otad zaboravila rekao mi je: „I to će proći.“ Ovo je valjda bio dokaz. Taj savjet primjenjiv je i na one koji se muče i na one kojima je život ispunjen obiljem. Prvima daje snagu da izdrže, drugima da budu ponizni.
     Tišina između nas produžila se. Prekasno sam shvatila da nisam primjereno reagirala. Kad je nazvao i rekao zdravo, i ja sam trebala reći zdravo. Ali to mi se činilo čudnim. Reći da se dugo nismo čuli ili pitati što ima nova činilo se previše nezgrapnim. I mada sam zaključila da sam ga iznenadila odmah upitavši gdje je, još uvijek se nisam osjećala dovoljno opušteno da ga upitam kako je. Pitati nekoga gdje je istoga časa kad odgovoriš na njegov telefonski poziv ima smisla samo ako s tom osobom provodiš mnogo vremena. Ali on je bio na jednom kraju linije, a ja na drugom prvi put u osam godina. Vrijeme nas uvijek pritišće; bez obzira na to, da sam u mladosti shvatila da nikad ne možemo dvaput proživjeti isti trenutak, možda bi stvari ispale drukčije. Da sam to shvatila, nekom nikad ne bih bila rekla zbogom i netko drugi možda bi još uvijek bio živ. Da sam barem znala da u trenutku kad misliš da je sve završilo počinje nešto novo.
     Okrenula sam se i pogledala kroz prozor.
     Zimsko jutarnje svjetlo polako se širilo u prostoriju. Jučer su na vremenskoj prognozi rekli da će danas padati snijeg, ali nisam vjerovala predviđanjima meteorologa. Bilo je rano, svjetlo zore još je oklijevalo. Ono doba dana kad bi se čovjek ustručavao nazvati nekog tko mu nije obitelj ili s kim nije jako blizak. Telefonski pozivi u taj sat obično su hitni ili donose lošu vijest. „Profesor je u bolnici“, napokon je rekao.
     „Profesor Yoon?“
     „Mislio sam da bih ti trebao reći.“
     Trepnula sam i okrenula glavu od prozora. Njegove riječi –mislio sam da bih ti trebao reći – zakovitlale su mi se pred očima kao snježne pahulje. Usredotočila sam se na njegov glas, čvrsto se uhvatila za njega i stisnula svoje zamagljene oči u tanke proreze. Na moje iznenađenje, snježne pahulje bacale su sjene na spuštene rolete.
     „Već je tri mjeseca u bolnici.“
     Nisam imala pojma.
     „Mislim da mu nije dugo ostalo.“
     Tri mjeseca? Duboko sam uzdahnula. Ljutnja na profesora Yoona nabujala je u meni i splasnula. Nisam ga vidjela tri godine. Kad je njegova bolest uznapredovala, inzistirao je da bude sam i odbijao posjete, jednako kao moja majka. Postao je samotni lik u prostoriji do koje se moglo doći kroz bezbrojna zatvorena vrata. Pred licem smrti želio je biti nepopustljivo sam.
     Prije tri godine krenula sam mu u posjet, rano jednog zimskog jutra, ali nisam ga posjetila. Nakon toga više nikad nisam pokušala. Tog jutra, prvog dana nove godine, imala sam osjećaj da mu idem u blagdanski posjet. Znala sam da teško diše i da ne može dugo sjediti, ali željela sam ga vidjeti, makar nakratko. Nisam bila dobra vozačica. Kad s automobilom nešto nije bilo u redu, uvijek bih pretpostavljala da sam ja kriva. Nebo je bilo mračno tog jutra, padale su krupne pahulje snijega i puhao je sjevernjak. Automobil je počeo kliziti i završio je u snježnom nanosu. Kako kuća profesora Yoona nije bila daleko, ostavila sam automobil gdje je bio i odlučila pješačiti ostatak puta. Obrazi su mi se zaledili, a s rubova hlača visjele su mi tanke sige. Dok sam hodala, osvrnula sam se i vidjela da su obronci planina prekriveni bjelinom. Vjetar je podizao snijeg u zrak i vraćao ih u pregibe planina. Vidljivost se smanjivala. Rekla sam si da moram nastaviti hodati, ali sve sam se više bojala. Svaki put kad bih čula da je neka snijegom prekrivena grana pukla i pala na šumsko tlo, moj želudac potonuo bi zajedno s njom. Na kraju, kad veliko mrtvo stablo više nije moglo izdržati težinu snijega i srušilo se s glasnim treskom, okrenula sam se i poraženo vratila do automobila.
     Što me spriječilo da stignem do njegove kuće? Ni vratiti se nije bilo nimalo lakše. Nakon što sam odustala toga dana, više nikad nisam našla hrabrosti pokušati ponovno. Svaki put kad bih razmišljala o njemu, pomisao da nikad neću uspjeti stići do njega proširila bi se mojim umom kao sjena. I činilo se da nisam jedina. Jedan prijatelj rekao mi je da je usred noći sjeo u automobil da ga posjeti, ali kad se približio selu u kojem je profesor živio, nije se mogao natjerati da prijeđe ostatak puta, i prije nego što se vratio u grad, odvezao se na vrh brda i s njega gledao svjetla u kući. Nekoliko puta provezao se oko kuće i otišao grizući usnu. Zašto nismo mogli jednostavno banuti na profesorova vrata kao u stara vremena? S telefonom još uvijek u ruci, ustala sam od stola, prišla prozoru i podignula rolete.
     Vani su padale bijele pahulje.
     Nisam se iznenadila kad sam čula da je profesor na samrti. Nervozno sam očekivala dan kad ću primiti tu vijest. Samo nisam znala da će taj dan biti danas. Kad je počelo sniježiti, snijeg je padao u rijetkim pahuljama koje sam mogla pojedinačno izbrojiti; ali dok sam stajala ispred prozora, postao je gušći. U dvorištu kuće sučelice mojoj himalajski cedar koji je i zimi ostajao raskošno zelen postajao je bijel. Vani nikog nije bilo. Lokalni autobus, kojim se u četiri godine koliko sam stanovala ondje nijednom nisam vozila, oprezno je klizio snijegom prekrivenim bočnim ulicama.
     Iako sam sklona pobrkati nešto što se dogodilo jučer s nečim što se dogodilo prije deset godina i često stojim ispred otvorena hladnjaka i pokušavam se sjetiti po što sam došla, a onda smeteno samo zatvorim vrata okupavši se u hladnu zraku, dan kad sam prvi put vidjela profesora Yoona pamtim kao da je bio jučer. Imala sam dvadeset godina i bilo mi je dovoljno da vidim naslov neke knjige da se sjetim desetak drugih koje su s njom povezane. Tog prvog dana fakulteta ožujsko sunčevo svjetlo razlijevalo se predavaonicom kad je profesor Yoon ušao u nju. Dok je prolazio pokraj mene, glava mi je bila na klupi i pogled su mi privukle njegove cipele. Bile su mu toliko velike da su njegove pete sa svakim korakom izlazile iz njih. Kao da je obuo tuđe. Znatiželjna, podignula sam glavu i zaprepastila se. Kako itko može biti tako mršav? Problem nisu bile cipele. Nijedne cipele na svijetu ne bi mu odgovarale. Izgledao je kao kostur od gipsa.
     Zaustavila sam pogled na njegovim očima. Prodorno su blistale iza naočala. Okrenuo se prema prozoru. Povici studenata koji su prosvjedovali ispred fakulteta ometali su predavanja. Suzavac je strujao u prostoriju nošen još hladnim ožujskim vjetrom. Prije početka predavanja netko je uzalud pokušao zatvoriti teške prozore. Profesor Yoon dugo je stajao uz prozor i promatrao prosvjednike. Nije se micao, pa smo mu se jedan po jedan i mi pridružili. Interventna policija naganjala je skupinu studenata. U hladnu zraku iznad njihovih glava ljuljuškali su se bijeli oblaci. Tog dana profesor Yoon za nas je imao samo jedno pitanje: „Koja je svrha umjetnosti u današnje vrijeme?“ Nisam znala je li to pitanje bilo namijenjeno nama ili njemu samome, ali vidjela sam tugu u njegovim prodornim očima i osjetila bolno, dotad nepoznato probadanje u srcu. Kako sam tad mogla znati što nas čeka? Ili da ću to neobično probadanje koje sam tada osjetila osjećati i nakon svih ovih godina? Moja sjećanja na naše zajedničko vrijeme izblijedjela su i izgubila oštrinu, ali njegove oči još uvijek me proganjaju. Svaki put kad ih zamislim, vrati se ona ista stara bol, probode mi srce na tisuću mjesta, probije se kroz kožu i izrešeta me istim pitanjem.
     Što radiš sa svojim životom?
     Kad bih se to upitala s dvadeset godina, otišla bih s predavanja i satima hodala gradom, a oči bi me peckale od suzavca u zraku. Zar se otad ništa nije promijenilo? Čak i sad, kad zamislim njegove oči, moram izaći iz kuće i hodati; nasumce izaberem neku ulicu i hodam do njezina kraja. Ni društvo ni ja nismo se promijenili nabolje; samo smo postali nesavršeniji, na različite načine. Kad se srušio most preko rijeke koja presijeca grad a autobus s djevojčicama koje su putovale u školu sunovratio se u vodu; kad sam jednog jutra vidjela zrakoplov koji se zabio u jedan neboder na Wall Streetu; kad sam sjedila ispred televizora prvoga dana nove godine i satima u nevjerici gledala plamen koji je proždirao vrata Sungnyemun; svaki put postavila sam si isto pitanje: Što radiš sa svojim životom? Usred noći vozila sam se u krugovima oko zgarišta gradskih vrata dok nisam poželjela vratiti se kući. I sad kao i tad, uvijek kad poželim odustati, pješačim gradom. Kroz potištenost i usamljenost izranja ista misao: Da je barem on ovdje.
     Tko je od nas dvoje prvi odustao?
     U određenom trenutku shvatila sam da ću morati živjeti bez njega. Bila sam nervozna i preplašena, ali za mene je došlo vrijeme da nastavim sama. Čak i kasnije proganjala su me sjećanja na njega. Na primjer, sjećanje na noć koju smo proveli u selu na obali jedna zabitnog otoka. Kako smo mogli hodati cijelu noć? Usto mokri dokože od proloma oblaka? Trajekt iz Incheona odvezao nas je daleko na pučinu, ali zaboravila sam ime tog sela. Onamo smo otišli neplanirano. Iz nekog razloga samo smo uskočili u vlak podzemne željeznice, vjerojatno onaj na liniji 1, jer sjećam se da smo prošli pokraj postaje Bucheon. On je bio odjeven u bijelu košulju kratkih rukava, što znači da je bila sredina ljeta. Vlak je bio toliko krcat da je bilo teško stajati uspravno. Bila sam umorna i sigurno je bio jedan od onih dana kad nisam bila raspoložena za razgovor. Svaki put kad bi se vlak zaustavio, mnoštvo ljudi nagrnulo bi u vagon i ispunilo ga mirisom znoja. Dok se on namršteno ljuljao, predložila sam: „Hajdemo negdje daleko.“ Ili je to možda bila njegova ideja. U Incheonu smo izašli iz podzemne željeznice i autobusom se odvezli do trajektne luke. Bilo nam je svejedno kamo trajekt ide, samo da je što dalje od kopna. Dok smo udisali vjetar stojeći na bočnoj palubi broda koji nas je nosio morskim prostranstvom, razlog moje bezvoljnosti kao da više nije bio važan. Netremice smo promatrali more. Dotad nikad nisam bila tako daleko od obale. Kako je on odrastao u jednom obalnom gradu, njemu je to iskustvo vjerojatno bilo drukčije nego meni. Nije bilo lako doći na taj otok. Vožnja trajektom trajala je dva sata, a kad smo stigli, plima je već onemogućila pristup luci. Netko je sa seoskog pristaništa došao po nas malim motornim čamcem. Kad su se svi ukrcali, krenuli smo prema otoku. Vidjela sam djecu koja su pecala daleko u vodi. Namrštila sam se, zabrinuta da bi ih valovi mogli u svakom času odnijeti, ali netko je rekao da stoje na nasipu i zapravo nisu u vodi. Kad se plima povuče, vidjet ću nasip. Čamac nas je odvezao do još jednog potopljena nasipa. Podignula sam suknju, a on je zavrnuo nogavice hlača do bedara i zajedno smo gacali nasipom do otoka.
     Tog dana pješačili smo otokom najdalje što smo mogli. Sigurno je bila kišna sezona, jer više je ljudi sjedilo na plaži nego plivalo u moru, i što smo se više udaljavali od pristaništa, to ih je bilo sve manje. Osjećali smo miris soli u zraku, a stabla uz plažu silovito su se tresla na vjetru. Dok je sunce poniralo u more, zagrljeni smo stajali na plaži. Grimizna kugla u hipu je nestala ispod horizonta, a on se natmurio. Kad god bih bila potištena, pokušavao me oraspoložiti, ali sad je on bio taj koji je šutio. I ja sam zašutjela. Bez riječi smo hodali plažom kad smo naišli na mrtvog galeba što su ga valovi izbacili na obalu.
     „Ptica!“ tiho sam rekla.
     On je počeo kopati rupu u pijesku da je zakopa.
     „Čemu?“ upitala sam. „Plima će ga samo ponovno odnijeti.“
     „Nema veze.“
     Kad se sjetim načina na koji je to rekao, moram se nasmiješiti. Ta riječ uvijek me podsjeti na njega. Bez obzira na situaciju, rekao bi: „Nema veze, bolje je tako!“ Izvadio je bilježnicu iz svoje torbe, istrgnuo list papir i napisao: Uskrsni, draga ptico. Tad je taj papir omotao oko nekog štapa i zabio sve u tlo ispred ptičjeg groba.
     Jesmo li te večeri išta jeli? Ne sjećam se da smo jeli, niti se sjećam da smo bili gladni. Hodali smo dok se mrak nije spustio na cijeli otok, kao da pokušavamo saznati gdje voda završava. Tad sam vjerojatno prvi put gledala kako more postaje crno dok pada mrak. Crna voda kotrljala se do naših stopala i povlačila.
     „Jung Yoon!“ Uvijek kad bi mi se obratio prezimenom i imenom, znala sam da mu je nešto palo na pamet.
     „Što je?“
     „Zauvijek zapamtimo ovaj dan.“
     To je to? Nimalo zadivljena, promrsila sam da čovjek mora imati neki podsjetnik ako nešto želi zapamtiti. Čula sam šuškanje u tami. Izvadio je iz torbe svoj dnevnik i stavio ga u moju ruku.
     „Ovo je moja Smeđa bilježnica. U nju zapisujem svoje misli. Želim da je ti uzmeš.“
     Ovio je prste oko mog zapešća i privukao me k sebi; dopustila sam mu da me zagrli. Spustio je moju ruku na svoje međunožje i rekao: „I ovo može biti tvoje.“ Zvučao je toliko ozbiljno da sam se morala nasmijati. S jednom rukom na njegovoj bilježnici i drugom na njegovu međunožju, preplavila me neka neobična tuga i šapnula sam mu na uho: „Možemo li otići negdje dalje?“ Ali znala sam da nemamo kamo otići.
     Tko može predvidjeti dane koji će tek doći?
     Budućnost nagrne i ne preostaje nam ništa drugo osim da krenemo naprijed sa svojim sjećanjima. Sjećanje čuva samo ono što želi. Naš život poškropljen je uspomenama, ali to ne znači da su naše ili tuđe uspomene sjećanja na stvari koje su se doista dogodile. Kad netko tvrdoglavo ustraje u tome da je nešto vidio vlastitim očima, te riječi smatram tvrdnjom pomiješanom s pustom željom. Nečime što želi vjerovati. Ali iako su sjećanja nesavršena, kad sam suočena s njima, neminovno se zamislim. Posebno kad me podsjete na to kako je bilo uvijek biti negdje gdje ne osjećaš da ti je mjesto i uvijek korak iza. Zašto mi je svakog jutra bilo tako teško otvoriti oči, zašto sam se toliko bojala odnosa s drugim ljudima i zašto sam bez obzira na to uspjela srušiti svoje zidove i naći njega?
     Na prvoj godini studija svako sam jutro zurila u dvorišna vrata fakulteta i premišljala se hoću li ući. Često bih se okrenula i spustila brdom kojim sam se netom popela. Čak ni sad ne mogu reći što sa mnom nije bilo u redu. Napunivši dvadesetu godinu života, prozor svoje sobe u malome stanu koji sam dijelila sa starijom, netom udatom rođakinjom tri mjeseca sam držala prekriven crnim, debelim papirom. Staklo sam prekrila samo jednim slojem papira, ali u sobi je bilo mračno kao usred noći. U toj tami svjetlo sam uvijek ostavljala upaljeno i vrijeme provodila čitajući. Za to nije bilo razloga. Jednostavno nisam imala drugog posla i ništa drugo što me zanimalo. Pročitala sam jednu cijelu antologiju od šezdeset svezaka, a svaki od njih sadržavao je više od dvadeset kratkih priča otisnutih slovima manjim od sjemenki sezama. Kad sam završila, pogledala sam kroz prozor i shvatila da je ožujak. Sad kad se toga sjetim, čini mi se da je prošla cijela vječnost od tih dana kad je u domu sretnih mladenaca u jednoj sobi stalno bio mrkli mrak. Iz te sobe napokon sam izašla kako bih nazočila govoru koji je dekan održao brucošima prvoga dana predavanja na fakultetu, koji je za mene bilo najslobodnije mjesto u ovom gradu. Sad je profesor Yoon u bolnici, Myungsuh negdje živi život koji sa mnom nema nikakve veze, a neke ljude više nikad neću vidjeti. Ali da ih nisam upoznala ondje i onda kad sam ih upoznala, kako bih izdržala te dane?

     Gledala sam kako pahulje snijega postaju sve krupnije i teže, i sabrala sam se. Podsjetila sam se da me nazvao nakon osam godina samo samo da bi mi rekao da je profesor Yoon na samrti. Promrmljala sam si da to ne smijem zaboraviti. Prije svega ostalog, morala sam otići u bolnicu. Naši putovi stalno se isprepliću, bili mi toga svjesni ili ne. Davno zaboravljena sjećanja nastavila su izvirati i čuditi me, kao da sam poslije kiše potegnula stabljiku krumpira, a iz zemlje je iskočilo mnoštvo gomolja. Čak i ako više nikad ne pomislim na njega i on mi se više nikad ne javi, činjenica da smo se povezali, makar samo nakratko, u meni je izazvala osjećaj tuge.
     On je prekinuo šutnju. Ja sam samo držala slušalicu u ruci dok mi je govorio o profesoru Yoonu. Tad je upitao: „Mogu li doći k tebi?“
     U ovo doba noći?
     Mislila sam da je između nas sve gotovo, ali on je posve ležerno postavio to pitanje. Koliko je vremena prošlo otkad sam posljednji put čula te riječi? Dok smo bili zajedno, uvijek kad bi me nazvao, upitao bi isto. Zvao me i iz telefonskih govornica da mi kaže da dolazi. Kišan, vjetrovit, oblačan ili vedar, nijedan dan nije prošao bez tih riječi između nas. Tad smo uvijek čekali jedno drugo. Njemu nikad nije bilo prekasno da dođe k meni, a meni nikad nije bilo prekasno da ga primim u svoj stan. Viđali smo se u svako doba dana i noći. Svatko od nas dobije jedan život. Svatko se na svoj način trudi biti uspješan, voli, tuguje i izgubi svoje voljene. Nitko nije iznimka – ni ja, ni muškarac koji me nazvao, ni profesor Yoon. Imamo samo jednu priliku. Da je mladost nešto što možemo iznova proživjeti, danas ne bih stajala ovdje s telefonskom slušalicom u ruci i slušala njegov glas prvi put nakon osam godina.
     Oklijevala sam trenutak pa rekla: „Ne, nešto ću smisliti.“
     Uzdahnuo je i spustio slušalicu.
     Osjećala sam se usamljeno nakon tih riječi. Ja sam ih izgovorila, ali zvučale su mi čudno. Trebala sam mu reći da ćemo se naći u bolnici. Bilo je grubo odgovoriti mu tim riječima. Ali i on je njima jednom davno meni odgovorio. Tad već nismo uvijek znali gdje je ovaj drugi i što radi. Upitala sam ga što namjerava učiniti oko nečeg što ga je mučilo, a on je grubo odgovorio: „Nešto ću smisliti.“ Bili mi toga svjesni ili ne, sjećanje je bodež u grudima. Tad kad mi je rekao te riječi nisam razmišljala o njima i prošlo je više nego dovoljno vremena da ih posve zaboravim, ali moja podsvijest u hipu ih je našla, isukala i uperila protiv njega. Nisam osoba koja će tako odbaciti prijatelja. I da se netko s kim sam nekoć bila bliska meni tako obrati, vjerojatno bih se klonila te osobe. Njegove riječi očito su sve ove godine lutale u meni kao izgubljeni dijelovi slagalice, prije nego što su iznova spojile u cjelinu i našle put do mojih usta.
     Vratila sam se do radnog stola i jutro provela pogrbljena u stolici. Kad su teška sjećanja napokon popustila, ostao mi je hladan vjetar.
     Je li bio kolovoz? Ili rujan? Brali smo divlje jabuke sa stabla u dvorištu profesora Yoona kad nas je zapuhnuo hladan vjetar, a mi se nasmijali. Malo stablo jedva je bilo dovoljno visoko da proviri preko zida, ali obilno je rodilo. Profesor Yoon gledao nas je s prozora dnevne sobe. Zaboravila sam zašto smo se, moji kolege s fakulteta i ja, okupili kod njega brati jabuke, ali ako je suditi po našem neobuzdanu smijehu, očito smo bili sretni i spokojni.
     „Hoće li ikad više biti ovakvih dana?“
     Osoba koja je to upitala nije mislila ništa ozbiljno, ali to pitanje sve nas je pogodilo.
     „Istih ovakvih neće“, netko je tužno odgovorio.
     U košaru s jabukama sakupili smo i smijeh koji se trenutak prije rasuo iz nas i da izbjegnemo međusobne poglede, pogledali smo profesora Yoona, svatko sa svojim mislima. Možda smo već tad slutili budućnost. Kad smo nabrali jabuke, vratili smo se u dnevnu sobu i sjeli u krug. Profesor Yoon zaspao je s knjigom na koljenima. Netko je pažljivo odložio knjigu na stol. Znatiželjna da vidim što je čitao, podignula sam knjigu sa stola. Čitao je Svijet tišine. Knjiga je izgledala staro; stranice su bile požutjele i savijene. S rukom na knjizi netremice sam promatrala njegove čarape, koje su mu labavo oblagale premršava stopalima.
     Iako sam znala da bih trebala otići u bolnicu, nisam se mogla natjerati da ustanem iz stolice. Imala sam osjećaj da plutam i stalno sam tonula u san i budila se. Kad sam se mogla uspraviti i promotriti svoj stol, već je bilo podne. Knjige koje sam čitala bile su razbacane naokolo, a blok za bilješke ležao je preokrenut ispod eseja koje sam ispravljala. Dvije olovke bile su položene u pernici kupljenoj u Picassovu muzeju u Gotičkoj četvrti Barcelone. Zurila sam u golubicu s listom u kljunu na boku pernice i počela pospremati stol. Zatvorila sam otvorene knjige poezije i ubacila raštrkane kemijske i drvene olovke natrag u pernicu. Zgužvala sam odbačene eseje pune podcrtanih rečenica i bacila ih u smeće, izvukla utege za papir iz debelih knjiga koje sam usred čitanja gurnula u stranu i sve ih složila na rub stola, a knjige vratila na police.
     Iz nekog razloga pospremanje radnog stola uvijek me podsjeti na smrt. Jednom sam ga bila pospremila i već krenula iz sobe, a onda se okrenula i pogledala njegovu čistu radnu površinu. Najednom preplašena, vratila sam se i ponovno razbacala stvari po njoj. Starenjem jedni druge nimalo bolje ne volimo i nimalo bolje ne razumijemo značenje života i smrti. Znanje ne dolazi s godinama. U usporedbi s osobom kakva sam bila u mladosti, danas teže volim druge i vijest o nečijoj nenadanoj smrti uvijek me zaprepasti i uzruja. Bez obzira na to, nadam se da ću umrijeti pišući ili čitajući neku knjigu za svojim radnim stolom kasno jedne snježne noći, i da ću samo spustiti glavu i zauvijek zatvoriti oči. Želim da to bude moja posljednja slika na ovoj zemlji. Obrisala sam tragove smrti koji su mi se zalijepili za jagodice prstiju sa svakom knjigom koju sam stavila na policu i završila s pospremanjem. Oprala sam ruke sapunom, umila se, preodjenula u čistu odjeću i provjerila svoj izgled u zrcalu. Na izlasku iz stana nesvjesno sam zastala i pogledala radni stol.
     Kao da me čekao, telefon je ponovno zazvonio.