RAZGOVORI UGODNI: Guzel Jahina
Zabavni i dirljivi eastern о 1920-ima
Guzel Jahina, autorica romana „Zulejha otvara oči“ i „Volgina djeca“, govori o svom posljednjem romanu, „Ešalon za Samarkand“, u kojem majstorski prikazuje teške povijesne teme kroz pustolovno putovanje.
Svi su Vaši romani smješteni radnjom u međuratno razdoblje. Zašto Vam je taj period tako privlačan, i je li na neki način vezan uz povijest Vaše obitelji? Bismo li ih mogli smatrati svojevrsnom trilogijom?
Da, napisala sam tri romana, a povijesni događaji opisani u njima dio su moje obiteljske povijesti ili povijesti obitelji mojih prijatelja i sunarodnjaka. Sovjetski Savez čine milijuni ljudi veoma različitih života, a istodobno i sličnih sudbina. A tragedije sovjetskog razdoblja nisu dotaknule samo pojedine obitelji u zemlji, već čitave društvene skupine i klase. Iz tih tragedija, kao od crjepova, složene su sudbine naših predaka: revolucija 1917., zatim Građanski rat od 1918. do 1923., glad u 1920-ima, potom kolektivizacija i raskulačivanje u 1930-ima, pa druga Velika glad, nakon toga Staljinova represija i Velika čistka 1937., zatim Drugi svjetski rat – sve su sovjetske obitelji prošle kroz to, nitko nije imao šansu skriti se od povijesti.
Stoga se priča o sudbini jedne nepismene Tatarke, poslane u Sibir, u romanu Zulejha otvara oči preokrenula u priču o sva četiri milijuna raskulačenih seljaka ili o svih šest milijuna prognanih i preseljenih iz svojih rodnih mjesta. A pripovijest o životu skromnog nastavnika književnosti u romanu Volgina djeca pripovijeda o više od milijuna ruskih Nijemaca, koji su proglašeni neprijateljima poslije napada fašističke Njemačke na SSSR 1941. i poslani u progonstvo. Roman o spašavanju djece iz gladnog Povolžja, pak, priča je o milijun i pol beskućnika u to doba ili o desecima milijuna onih koji su doživjeli Veliku glad.
Svejedno se nadam da se moji romani neće čitati samo kao povijesni. U svakom sam tekstu pokušavala na temelju konkretnog povijesnog materijala pripovijedati i o svevremenskim temama – o tome što uznemiruje različite ljude, a nije povezano s konkretnim povijesnim razdobljem ili geografijom. U romanu o Zulejhi htjela sam pronaći odgovore na ženska pitanja: što učiniti ako te suprug ne voli? Ili ako se zaljubiš u neprijatelja? Što je ženi važnije – ljubav prema muškarcu ili ljubav prema djetetu? Smiješ li žrtvovati sebe radi djeteta i koliko se daleko može ići u tom žrtvovanju? Smije li se kasnije od djeteta tražiti da plati za podnesenu žrtvu? Žene se sve to pitaju i danas.
U romanu o učitelju Bachu htjela sam postaviti pitanje može li čovjek pobjeći od vremena i sakriti se od povijesnih procesa? Odgovor je nedvosmislen: ne, ne može. Na neko je vrijeme eskapizam moguć, no prije ili kasnije čovjek će pasti u žrvanj povijesti svoje zemlje i postati njezinim dijelom, kao što se to događa s glavnim junakom Volgine djece.
Meni je očito da su prva desetljeća sovjetske vlasti ono vrijeme kad su svezani mnogi čvorovi koje mi i sada raspetljavamo. Vrijeme kada je posijano sjeme onoga što se događa danas.
Pisanje svih romana za mene je bilo, ponajprije, veoma osoban i intiman zadatak: pokušaj snalaženja u vlastitoj obiteljskoj povijesti ne bih li još dublje i bolje osjetila generaciju mojih baka i djedova. Naprimjer, moja je baka doživjela raskulačivanje u 1930-im i 1940-im godinama, kao i junakinja prvog romana. U mojem rodnom gradu Kazanju prije stotinu godina postojala je golema njemačka općina – istih onih povolških Nijemaca opisanih u drugome romanu. Početkom 1920-ih moj je djed bio beskućnik i spasili su ga od gladi, kao i junake trećega romana.
A stvaranje romana predstavlja i učenje: pokušaj boljeg razumijevanja naše zajedničke sovjetske prošlosti. Zavirujem u sto godina stare događaje ne bih li što bolje razumjela ove današnje. Meni je očito da su prva desetljeća sovjetske vlasti ono vrijeme kad su svezani mnogi čvorovi koje mi i sada raspetljavamo. Vrijeme kada je posijano sjeme onoga što se događa danas. Vrijeme kad je osnovana ta država, u kojoj mi i danas živimo, ne formalno, nego po svojoj biti. Pritom pripovijedam o sovjetskom vremenu s osjećajem pripadnosti, jer sam prvih 14 godina svoga života proživjela u Sovjetskom Savezu. Ove se tri knjige mogu zvati trilogijom, iako isprva nisu bile zamišljene kao dio jedne cjeline.
Svaki Vaš roman na svjetlo iznosi duboko pokopane zločine i traume prvih desetljeća SSSR-a. Je li još uvijek teško otvoriti o tome diskusiju i prići ruskoj i sovjetskoj prošlosti iz kritičke perspektive?
Pišem romane o teškim stranicama sovjetske prošlosti. Revolucija, Građanski rat, gladne godine, raskulačivanje, staljinovske represije, deportacije naroda – pišem o životima i osakaćenim sudbinama, pokidanim obiteljskim vezama milijuna ljudi. Drugim riječima, o ozbiljnim kolektivnim traumama ruskog društva. Cijena je Građanskog rata od 1918. od 1923. dvanaest milijuna života. Cijena gladi od 1921. do 1922. pet milijuna života. Cijena raskulačivanja (ili „raseljačivanja“ Rusije, kako su taj proces zvali neki znanstvenici i pisci) tri su milijuna uništenih života, plus „slomljena kičma“ ruskog seljaštva, koje je nasilno preoblikovano u kolhoze.
Naravno, svaki razgovor o tako bolnim temama i danas izaziva veoma različite reakcije. Prilično burne i proturječne reakcije izazvala je ekranizacija moga prvog romana (prema knjizi Zulejha otvara oči snimljena je 8-dijelna serija, koju je prikazala državna televizija). Isto se dogodilo i nakon objavljivanja Ešalona prošlog proljeća. Bilo je dijametralno oprečnih kritika: neki su optužili roman za ocrnjivanje prošlosti, preuveličavanje, naslađivanje užasima komunizma. А neki za izbjeljivanje prošlosti, za nedopustivo lako pripovijedanje o staljinističkim zločinima, za beletrizaciju represije.
Razumljiva je takva emotivna reakcija: romani ulaze u područje povijesnog sjećanja, užareno područje za Ruse. Očito se u ruskom društvu nazirala potreba za redovitim ozbiljnim razgovorom o sovjetskoj prošlosti. Takva se rasprava dogodila u državi odmah poslije raspada Sovjetskog Saveza, u 1990-ima, to se desetljeće može nazvati „dobom diskusije“; tada je prevladavao kritičan pogled na povijest – zatrpala nas je lavina skrivene istine о 70-im godinama komunističke epohe, i ta nas je istina užasnula.
Bilo je dijametralno oprečnih kritika: neki su optužili roman za ocrnjivanje prošlosti, preuveličavanje, naslađivanje užasima komunizma. А neki za izbjeljivanje prošlosti, za nedopustivo lako pripovijedanje o staljinističkim zločinima, za beletrizaciju represije.
Tijekom sljedećih deset godina smanjio se interes za sovjetsku prošlost, a u 2010-ima ponovno je porastao, i to prilično ozbiljno. I danas velik dio mojih sunarodnjaka doživljava renesansu prostaljinskih i prosovjetskih raspoloženja. Klatno se prvo zanjihalo u jednu stranu, a potom u drugu.
Do početka oružanog sukoba u Ukrajini najiskrenije sam se nadala da je došlo vrijeme da se klatno smiri na sredini. Da uskoro bude moguće mirno razgovarati o sovjetskoj prošlosti, bez užarenih strasti: da se zločince nazove zločincima (naprimjer, Josifa Staljina); tragedije tragedijama (na primjer, masovnu glad u 1920-ima, o kojoj je u Ešalonu riječ).
Društvo koje je sposobno razgovarati i priznati mračne strane svoje prošlosti snažno je, odraslo i zdravo društvo. A ona država koja je sposobna priznati mračne mrlje svoje povijesti, snažna je država, vrijedna poštovanja.
A da istodobno možemo odati priznanje svemu lijepom i naprednom što nam je podarila sovjetska epoha: naprimjer, iskorjenjivanju nepismenosti i uvođenju obaveznog općeg obrazovanja, široko rasprostranjen, na znanosti utemeljen svjetonazor u sovjetskoj epohi dao nam je današnje obrazovano i sekularno društvo. Društvo koje je sposobno razgovarati i priznati mračne strane svoje prošlosti snažno je, odraslo i zdravo društvo. A ona država koja je sposobna priznati mračne mrlje svoje povijesti, snažna je država, vrijedna poštovanja.
Ipak, poslije početka vojnog djelovanja u Ukrajini mnogo se toga znatno izmijenilo. Nalazimo se na početku nove povijesne etape, a još ne razumijemo što nas čeka. Očito je da razgovor o svjetskoj prošlosti i njezina revizija nisu prioritetni zadatak ruskog društva u godinama koje dolaze. Još ćemo se dugo razračunavati sa svojom sadašnjošću, s ovim što se upravo sada događa u Ukrajini. Dijalog o sovjetskoj prošlosti ponovno se, nažalost, odgađa.
Neki kritičari tvrde da Vaši romani imaju terapeutski učinak na rusku javnost. Mislite li da bi pisci trebali inicirati raspravu o teškim temama i, na neki način, biti „iscjelitelji“ društva? Ili je to romantiziranje književnosti?
Za određeni dio mojih čitateljica i čitatelja moji su romani previše kritični, okrivljuju ih za ocrnjivanje prošlosti. Za drugi dio presvijetli su i nedovoljno kritični. Meni se čini da tako dijametralno oprečna ocjena govori ne toliko o samim tekstovima, koliko o podijeljenom društvu. Kao što sam već spomenula, u Rusiji postoji široki spektar stavova prema sovjetskoj povijesti. Sve dosad nije bilo konsenzusa o sovjetskoj eri. А to znači da ona u izvjesnom smislu nije završila, nego da još traje.
Svoju obvezu ponajprije doživljavam kao obveze prema temama kojih se uhvatim: ako se odvažim pisati o gladi 1920-ih u romanu "Ešalon za Samarkand", onda će to biti ozbiljno pisanje. Sigurno je da se sve to zajedno zove odgovornost prema čitateljskoj publici.
Pitate me što autor treba činiti i tko treba biti – podstrekač oštrog razgovora ili iscjelitelj društvenih trauma. Mislim da autor nema obavezu ni prema kome. Svaki je autor dio društva, а to znači da će svojim stvaralaštvom izražavati mišljenje nekog dijela tog društva. Čak i ako se autor odluči suzdržati od bilo kakvih političkih ili povijesnih tema, i to će biti izraz raspoloženja i želja jednog dijela društva.
Odlučila sam preuzeti obavezu najpoštenijeg i najiskrenijeg pisanja o onome što uspijem saznati proučavanjem povijesnih činjenica. Neću pretvarati romane u govornicu za razotkrivanje ili uzdizanje, аli trudit ću se sačuvati uravnotežen i objektivan pogled na događaje koje opisujem – otkrit ću svoj politički stav, ali neću vrištati o njemu. Svoju obvezu ponajprije doživljavam kao obveze prema temama kojih se uhvatim: ako se odvažim pisati o gladi 1920-ih u romanu Ešalon za Samarkand, onda će to biti ozbiljno pisanje. Sigurno je da se sve to zajedno zove odgovornost prema čitateljskoj publici.
Mnogo je optimizma i empatije u Vašem zadnjem romanu. Nijedan od likova zapravo nije „bad guy“; čak i pripadnici zloglasne tajne policije, Čeke, pomažu djeci skupljajući hranu i potrepštine. Koliko je teško pisati bez gorčine i osuđivanja?
Masovna glad neljudska je, antihumana, praktički graniči s ludilom. Prekidi obiteljskih veza, beskućništvo, skitnja, prostitucija i spolne bolesti, ubojstva, kanibalizam, zvjerstvo, apsolutna dehumanizacija – eto što čini masovna glad. Od samog sam početka shvaćala da moram iznaći umjetnička rješenja koja će čitatelju olakšati uron u iznimno težak materijal. Nisam mogla samo pripovijedati o užasima gladnih godina, pretvarajući tako knjigu u horor ili tragediju (nakon proučavanja materijala stvarno je postojao rizik i bojazan od toga). Trebalo je smisliti formu priče i radnju koji će uvlačiti čitatelja u povijest i dopustiti mu da se, s vremena na vrijeme, zabavi i zaboravi, da se nasmije. Tako sam se odlučila pisati o avanturističkome putovanju, a pojavljuje se i romantična linija (čak dvije), humoristični opisi dječjeg svijeta, uz raznovrsne filmske metode, kad se prizor gradi na oštrom sukobu i vanjskom djelovanju. Silno sam htjela pisati zabavno – baš tako, ne bojim se te riječi. Nadam se da sam u tome i uspjela. Da će roman čitati i mlađi čitatelji, kao pustolovnu priču, a i stariji – kao ozbiljno djelo. I da knjiga nakon čitanja neće ostaviti osjećaj beznađa. Zato je Ešalon za Samarkand slika sovjetske gladi iz 1920-ih napisana u formi pustolovnog romana.
Trebalo je smisliti formu priče i radnju koji će uvlačiti čitatelja u povijest i dopustiti mu da se, s vremena na vrijeme, zabavi i zaboravi, da se nasmije. Tako sam se odlučila pisati o avanturističkome putovanju, a pojavljuje se i romantična linija (čak dvije).
Roman je sazdan kao junački mit. Idući prema glavnom cilju – Samarkandu – glavni junak, načelnik ešalona, putem se susreće s nizom prepreka i ostvaruje mnogo junačkih pothvata: pronalazi hranu za djecu, gorivo za lokomotivu, lijekove, sapun... Podsjeća na bajku o čudesima ili antički mit, koja nam ulijeva nadu da će priča završiti pobjedom junaka. Nadam se da će uz to pažljivi čitatelji uvidjeti sav bezdan užasa, koji se krije iza glavnog kostura pripovijedanja: iza pustolovina junaka, šala beskućnika i njihovih veselih nadimaka, iza slika koje se vide kroz prozore vlaka, iza psiholoških reakcija glavnih junaka…
"Ešalon" se može nazvati i romanom o dvojnosti sovjetskog režima. Dejev, glavni junak romana, utjelovljuje dvije strane sovjetskog režima – onu mračnu i onu svijetlu. On je istovremeno i ubojica i spasitelj.
Ešalon se može nazvati i romanom o dvojnosti sovjetskog režima. Dejev, glavni junak romana, utjelovljuje dvije strane sovjetskog režima – onu mračnu i onu svijetlu. On je istovremeno i ubojica i spasitelj. Gorka je ironija što Dejev spašava gladnu djecu, koja su ostala siročad i beskućnici, možda baš zbog vlastite krivnje. Takvih su „Dejeva“, koji su postajali ubojice, a da to nisu htjeli, kažnjavajući seljake jer nisu predali porez u hrani, radeći u logorima i provodeći represivnu politiku – bile tisuće. Oni su bili i junaci – borili su se protiv gladi, obnavljali željezničku prugu, požrtvovno radili u kampanjama cijepljenja, provodili evakuaciju gladne djece, bili junaci velikih građevinskih projekata i Drugog svjetskog rata, borili se protiv nepismenosti i za oslobađanje žena u istočnim državama. Najsloženije i najpodmuklije u fenomenu sovjetskog režima nije bilo to što se crno nazivalo bijelim i obratno, već to što je on istodobno bio i crn, i bijel.
Ešalon je pun filmskih scena, dramatičnih obrata, prekrasnih krajolika. Koliko je Vaše scenarističko iskustvo utjecalo na Vaše pisanje? Možete li zamisliti filmsku adaptaciju romana?
Svjesno sam primjenjivala kinematografske metode tijekom stvaranja književnog teksta: i teška radnja, i kratki dijalozi, i ritmičnost pripovijedanja, i krajolici – sve su to alati iz scenarističkog arsenala. Htjela sam da pred unutarnjim okom čitatelja krene film – zabavni eastern о 1920-ima u sovjetskoj Rusiji.
Htjela sam da pred unutarnjim okom čitatelja krene film – zabavni "eastern" о 1920-ima u sovjetskoj Rusiji.
Time sam pokušala čitatelju olakšati psihološku zadaću upoznavanja s ovako teškim materijalom jer je uvijek lakše pogledati tragičan film, nego pročitati knjigu. Može se reći da se Ešalon rodio na granici između filma i književnosti. Bit ću jako sretna dođe li do ekranizacije ovog romana.