Vezu između povijesti bolesti i uzbudljiva romana zamijetit će novi liječnik negdje pri kraju Pisama iz Vinogradske, što onomu tko ta pisma šalje, nakon što je desetak (najboljih) godina proveo na urološkom odjelu Vinogradske bolnice, ne zvuči kao neka utjeha. Nakon dijagnoze koja ga je preko noći odvojila od zagrebačkih ulica i studentskog života, i pretvorila u bolničkog starosjedioca, nakon brojnih operacija, lijekova i katetera, boli i kratkotrajnih trenutaka nade, razumljivo je da ga vjerojatno nije briga što njegov život netko uspoređuje s književnošću.

Boris Škifić, autor ovog nevjerojatno uvjerljivog romana, slaže se sa svojim likom, ali opet – vjeruje i u život i u roman. Kao i u to da život, pa tako i povijest bolesti, piše romane. Pisma su potresna kronika, naturalistički detaljan prikaz bolničke atmosfere, zapis o prolaznosti i blizini smrti, ali i životu u krugovima koji se šire dolaskom svakog novog pacijenta. Pisma su i priča o životu i životnosti, erosu koji se do zadnjeg trenutka ne prepušta thanatosu bez borbe. Jer iza zamagljenih bolničkih prozora, koji vrlo temeljito dijele svijet na onaj vani i onaj unutra, događa se život u svoj svojoj punini, barem dok ne dođe smrt ili dežurna sestra. Vještim dijalogiziranjem i dijalektiziranjem, pa i humorom kad je najpotrebniji, Škifić oblikuje priču o bolnici i bolesti ‒ a kako drukčije ‒ i kao metaforu.

Jagna Pogačnik