Sjećanja su uvijek rezultat preplitanja realnosti i mašte; percepcija događaja iz prošlosti, Koliko se god trudili biti objektivni, uvijek sadrži barem zrnce subjektivnosti zbog kojeg ih ne samo prezentiramo, nego uvijek i interpretiramo. Glavna junakinja romana, starica Greta, interpretaciju vlastite prošlosti nadograđuje i svojom bolešću, demencijom, pa su time pukotine između paralelne stvarnosti i one (navodno) prave još veće. Đurđica Stuhlreiter u svome romanu ne bavi se stereotipnim prikazom bolesti, premda itekako dodiruje teme disfunkcionalnosti obitelji nakon suočavanja s majčinom/puničinom/bakinom dijagnozom. Narušeni odnosi i groteskne situacije ionako svoje korijene vuku još otprije, da bi sada samo bile vidljiviji i intenzivniji. Greta će, pomognuta neobičnim, pa i nestvarnim likovima koji joj se pridružuju na tome putu, zaboravnost u primarnoj stvarnosti itekako nadoknaditi lucidnošću u onoj drugoj, paralelnoj.

Ponovo proživljavanje prošlosti suočavanje je s traumama i teretima od kojih se nemoguće potpuno očistiti, ali ih je barem moguće uobličiti. Na toj razini Subota postaje roman o tajnama i traumama, gubicima i otmicama, za čije je razumijevanje potreban ključ koji stalno negdje izmiče. U bljeskovima sjećanja, u zakucima podsvjesnog, u dijalozima s likovima koje je stvorila sama u svojoj mašti, glavna se junakinja pred čitateljem razotkriva do kraja, a povijest jedne bolesti postaje poviješću opsesija, boli i trauma, jer pronađeni ključ znači i otključavanje vrata koja se ranije nije imalo snage i hrabrosti otvoriti. Čitatelj nema razloga za brigu, njemu je ovdje ponuđeno nekoliko ključeva, a svaki od njih otvara jedna od vrata ovog kompleksnog romana.

Jagna Pogačnik