U neobičnom oglasu ostavljenom ispod brisača automobila, glavni junak ovog romana ugledat će priliku da napokon promijeni nepodnošljivu rutinu postojanja i da svoj život – nakratko ili zauvijek – povjeri u tuđe ruke ne bi li netko nepoznat i nepozvan tom životu dao smisao koji zaslužuje.

No na imanju na koje je otišao ima i drugih koji, baš poput njega, traže ili nude promjenu i odgovore. Nije to samo gospođa Izabela Mesec, misteriozna voditeljica staništa za izgubljene, nije ni samo nepokoriva sustanarka Barbara koja se javila na isti oglas, nego i osobeni i osobiti posjetitelji, katkad i agresori, koji imanje pretvaraju u poprište duha i duhova što postojanje čine vrijednim zapisivanja.

Cijeli sadržaj ove petogodišnje izolacije toliko je tektonski da ga glavnom junaku preostaje samo bilježiti, a onda to bilježenje postaje život sâm. Iz agregatnog stanja životarenja, duh prelazi u stanje jezika i mišljenja, u neprekidno mjesečarenje uma koji je odustao od činjenja, od događaja, od svega općeg i svjetovnog, lomeći kamenje vlastitog unutrašnjeg materijala u koncentrirani prah vrhunske književnosti.

Kruno Čudina majstor je tog misaonog bezakonja. Svaki redak romana Lomeći kamenje podsjetnik je na to koliko je važno izraziti sebe i makar tako se sklanjati od kanibalizma svijeta koji proždire bitno. Ta vrsta bijega košta, ali – kako zaključuje junak ove priče – sve ima svoju cijenu, a život je toliko jeftin da je prokleto skup. Skup i katkad vrijedan upravo onoliko koliko ga znamo ovako virtuozno ispisati.