Domoći se nepoznatog ili zaboravljenog rukopisa pokojnoga klasika čežnja je svakog nakladnika. No, samo rijetki imaju tu sretnu povlasticu san materijalizirati u knjigu koja će javnosti otkriti zatajenu, a važnu epizodu iz kulturne povijesti. Taj privilegij izdavaču je darovan ljubaznošću nasljednika udovice Miljenika Smoje, koji je u njezinoj ostavštini pronašao cjeloviti rukopis ratne kronike pod naslovom Judi i beštije.

U mnogo čemu ovaj se tekst naslanja na kultnu autorovu novinsku rubriku Dnevnik jednog penzionera: pisac boravi na svojim pričuvnim adresama u Supetru na Braču odnosno Pisku pokraj Omiša, malomišćanskim azilima gdje se običavao sklanjati od velomišćanske vreve, te evidentira svoju svakodnevicu. Njezin ritam diktiraju nimalo povijesni događaji i njihovi protagonisti koji redom dolaze iz društvenoga partera, ali jednako tako i zbivanja koja snažno rezoniraju daleko izvan granica kroničareva mikrokozmosa. Tome se i nije čuditi znamo li da se radi o kasnom ljetu i jeseni 1991. godine, dakle, vremenu kad se rat kao brutalna konzekvenca beskrupulozne politike traumatično isprepleo s privatnošću manje-više svih ljudi s ovih prostora.

Premda izmješten iz svoga grada, Smoje zapravo ispisuje ratnu kroniku Splita, dnevnik osvješćivanja užasa koji se tada zbivao, štono fraza veli, „u izravnome prijenosu“. Jednako zaokupljen strahom (od neizvjesne budućnosti) i sramom (zbog zala kojima svjedoči, a kojima se zdušno predaju i oni koji grad žele osvojiti i oni koji bi ga trebali braniti), ostavio nam je depatetizirano, a opet bolno potresno svjedočanstvo sumornih godina, začinivši ga brojnim satiričnim žalcima apsolutno na visini svoje reputacije meštra humorističnog pisanja.

Judi i beštije knjiga je koja je sjajno ostarjela: četvrt stoljeća kasnije čita se kao dojmljiv i pouzdan vodič kroz jednu tužnu epohu. K tome, ovaj rukopis pokazuje kako je i pod nepretencioznom egidom žurnalističkog dnevnika moguće ispisivati moćnu literaturu.

Ivica Ivanišević