Nikos Kazantzakis

Nikos Kazantzakis, rođen je 18. veljače 1883. u Heraklionu na Kreti, a umro je 1957. u njemačkom gradu Freiburgu. Već pedesetih godina smatran najvažnijim grčkim piscem i filozofom 20. stoljeća, a do danas najprevođeniji neohelenski autor, pravu je svjetsku slavu zapravo stekao posmrtno. Naime, njegov kapitalni roman Život i dogodovštine Alexisa Zorbasa, premda objavljen 1946. godine – u engleskom se prijevodu pojavio nepuno desetljeće kasnije – proslavio ga je tek nakon 1964. godine, kada je Michael Cacoyannis snimio na njemu utemeljen, trima Oscarima nagrađeni film “Grk Zorba”. Zahvaljujući odjeku tog remek-djela u briljantom prijevodu Carla Wildmana, Kazantzakis je 1956. bio nominiran za Nobelovu nagradu za književnost, ali ju je te godine dobio španjolski pjesnik Juan Ramón Jiménez – sa samo jednim glasom više. Albert Camus, koji je bio laureat 1957., rekao je tada kako je grčki književnik zaslužio “Nobela” stotinu puta više nego on sâm.

Nakon pojave filma, nešto briljantna priča pretočena u izvrstan scenarij, nešto sjajna gluma Anthonya Quinna, Alana Batesa, Lile Kedrove i Irene Papas, svakako i dramatično-lirski kretski krajolici, te dobrim dijelom i romantična glazba Mikisa Theodorakisa – premda je sâm Zorbin ples, „Armenohorianos Syrtos“, skladao Giorgis Koutsourelis – pridonijeli su erupciji interesa za izuzetno plodna kretskog književnika-filozofa, kao i cjelokupan njegov opus, koji traje i danas. “Grčki Cervantes” posebice je i više nego istaknut pripadnik plejade pisaca mediteranskoga kruga, lucidan i magičnom riječju obdaren pjesnik sredozemno-levantinskog podneblja, ljudi i duhovne baštine, koji svakako – kao neupitan klasik – zaslužuje vječnu nazočnost u kulturi svih narodā na obalama Sredozemnoga mora.

Prvo književno djelo bilo mu je Zmija i ljiljan, 1906. godine, proza potpisana pseudonimom Karma Nirvami, dok je 1909. objavio mnogo značajniju jednočinku Komedija, kojom je anticipirao egzistencijalizam autora koji će se javiti tek nakon II svjetskog rata, posebice Sartrea i Camusa. U predratnom razdoblju, njegovim se najboljim djelom smatra velika epska poema (od 33.333 stiha!) naslovljena Odisej: Suvremeni nastavak; započeo ju je 1924., te sedam puta prerađivao do objavljivanja 1938. godine. Grčki književnik Pantelis Prevelakis nazvao je taj ep, po uzoru na Homerovu Odiseju podijeljen u 24 rapsodije (pjevanja), “nadljudskim naporom da se zapiše njegovo golemo duhovno iskustvo”. Slijedili su Grk Zorba (1946.), Grčka pasija, na Zapadu prevedena kao Krist ponovo razapet (1948.), zatim Kapetan Mihalis, Posljednje Kristovo iskušenje, Sveti Franjo siromah u Boga (1956.) te, posmrtno objavljeno djelo Izvještaj Grecu (1961.) u kojem su skupljeni njegovi autobiografski i literarno-filozofski zapisi, uključujući odjeke arapskih utjecaja na Kreti.