Mitskih sedam godina prošlo je od objave prve zbirke priča Tanje Mravak Moramo razgovarati, o kojoj se nije prestalo razgovarati. Zbirka od jedanaest priča Naša žena donosi novu, još veću kvalitetu na, sa četiri nagrade za književnost utvrđenoj, podlozi.

Od jedanaest priča dvije, „Meso“ i „Duša kuće“ govore o ljubavnim vezama, dok ostale govore o različitim obiteljskim odnosima i njihovim akterima, pa bilo to i iz perspektive ljubavnice- manipulantice, kao u antologijskoj naslovnoj priči i psihološkoj studiji.

Teško je opisati s koliko malo riječi Tanja Mravak postiže puno, da to znamo bili bismo ona, a ona ne bi bila jedna i jedina. Minimalnim i nenametljivim jezikom, realističkim sredstvima, uglavnom dijalozima za koje dobar scenarist ubija, Tanjine priče otkrivaju grčeve u likovima i pletu dinamične fabule o životu običnih ljudi u običnim situacijama koje otkrivaju izrečenu ili češće prešućenu, u pravilu unutarnju, osobnu dramu. Zakotrlja se iz nevine situacije groteska, komedija koja nikada nije samo smiješna nego sa sobom donese i nešto melankolije, tuge ili sućuti, empatije i s patološkim – djedom piromanom, recimo.

Ova je knjiga i karta našeg patrijarhata. Likovi imaju jasno zacrtane rodne uloge, neki su im sluge, drugi ih nadilaze, a jedan miš u priči zna biti dovoljan i da se te uloge zamijene. Ove priče govore o sitnicama i njihovim strašnim posljedicama.