08.06.2017.

‘Uz svu nostalgiju prema Zagrebu, ne poželim često vratiti se’

‘Uz svu nostalgiju prema Zagrebu, ne poželim često vratiti se’

Nakon međunarodnog uspjeha drame 'Tri zime', koja joj je donijela i najveće svjetsko priznanje u dramaturgiji, Tena Štivičić opet je aktualna u domaćem teatru. Povodom praizvedbe njezine drame 'Nevidljivi' ovog svibnja u Gavelli, s Tenom smo popričali o migraciji, njezinu statusu u britanskom teatru, društvenim promjenama kojima svjedočimo, a koje oblikuju naše živote, obitelji i prijateljstvu s Radom Šerbedžijom, herojem njezina djetinjstva

'Britanci se uglavnom ne bave nama ni našom političkom scenom. Njihov interes ne ide mnogo dalje od naših plaža, ako i to', kaže nam 39-godišnja Tena Štivičić koja već 14 godina živi i radi u Londonu. U Englesku je prvenstveno otišla zbog obrazovanja, a dobar mentor na sveučilištu značio je puno za njezinu vještinu pisanja; upoznala je u međuvremenu svog današnjeg supruga, neumorno stvarala sve to vrijeme i korak po korak postala prva nagrađivana i priznata hrvatska dramatičarka u britanskom teatru, a i šire. Trebalo je za to desetljeće, pa i više, ali snaga Tenina rukopisa rijetko je prolazila nezamijećeno. Trijumfirala je u drami 'Tri zime', u čijem je fokusu povijest jedne obitelji, dok su 'Nevidljivi' priča o migrantima u Londonu, njihovoj borbi za opstanak i odnosu s privilegiranim članovima društva. Drama je prije nekoliko godina praizvedena u Londonu, a kritike su bile pohvalne, ponajviše za Tenin tekst.

Riječ je o naručenoj drami koju ste napisali prije šest godina za jedan britanski teatar. Kako ste tada rekli, pisali ste je u poziciji autsajdera koji vrlo dobro zna kako se osjeća migrant u Londonu.

Prva drama koju sam napisala nakon odlaska u London, 'Fragile!', bila je moj prvi instinktivni i emotivni odgovor na svojevrsni šok prvog vremena života u novom prostoru. Ova drama nije moje direktno iskustvo. Bilo bi neiskreno prisvajati ekstremno iskustvo koje danas imaju milijuni ljudi 'u migraciji'. No biti došljakinja u tuđoj zemlji, biti jedna od 'drugih', s naljepnicom tzv. istočne Europe, to je iskustvo koje mijenja vizuru, otvara neke nove, često i neugodne osjećaje, te na neki način uspostavlja kanale razumijevanja i tog ekstremnijeg iskustva. Mislim da se radi o sličnoj vrsti usamljenosti, prepuštenosti sebi, osjećaju velike ranjivosti i nezaštićenosti, iako se intenzitet osjećaja sigurno razlikuje.

Nakon uspjeha i priznanja koje ste dobili za svoj rad teško da se danas u Londonu osjećate poput autsajdera. Kako danas živite u tom gradu?

London je grad koji crpi mnogo energije. Samim time što je strašno skup, a stalno sve skuplji, živjeti u Londonu je stresno. Ali ima i mnoge osobine koje su neodoljive. On je u svojoj biti duboko multikulturalan, već generacijama u njemu žive građani najrazličitijeg porijekla i smatraju se Londoncima. U ovo generalno netolerantno vrijeme London je sigurno jedan od najtolerantnijih gradova. Bez obzira na njegove mane, meni su se u Londonu dogodile neke od najljepših stvari u životu i obožavam živjeti u njemu. Opstati u Londonu i osjećati se građankom toga grada, to je kao neki mali podvig koji me ispunjava velikim zadovoljstvom i ponosom. 

Drama 'Nevidljivi' dotiče najbolniji problem Europe posljednjih godina, onaj migracije i izbjeglica, koji zapravo demonstrira pravo stanje današnjeg europskog društva – nešto je trulo na ovim prostorima.

Najviše brine i plaši to što Europa danas prestaje biti mjesto prosvjetiteljskih vrijednosti, a ništa se bolje ni vrednije Europi nije dogodilo. Pobjeda Macrona daje nadu da možda desni pravac nije porušio sve brane, ali kako je rekao jedan kolumnist u Guardianu, njegova pobjeda je razlog da odahnemo, ali ne i da slavimo, s obzirom da nezapamćenu količinu podrške Le Pen. Događa se i udar na sekularizam, ne samo u Europi, nego prije svega u Americi, a i u Hrvatskoj ta erozija sekularizma čini se da upućuje na vrlo mučnu sliku budućnosti.

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/uz-svu-nostalgiju-prema-zagrebu-ne-pozelim-cesto-vratiti-se-20170509