08.06.2017.

Ondjaki: Iz socijalizma sam zadržao brigu za opće dobro

Ondjaki: Iz socijalizma sam zadržao brigu za opće dobro

Jedan od najuspješnijih angolskih pisaca mlađe generacije svakako je Ondjaki, rođen u Luandi 1977. godine. Na hrvatski jezik preveden je njegov odlični i nagrađivani roman “Prozirni”. Objavio ga je zagrebački Hena com u prijevodu Une Krizmanić Ožegović. Ondjaki će biti jedan od gostiju na ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče.

Imate četrdeset godina, a objavili ste petnaestak knjiga, snimili dokumentarni film, glumite, slikate. Kada sve to stignete?

Moram reći da sam ja samo pripovjedač priča. Ponekad pišem prozu, ponekad se usudim pisati (i sanjati) poeziju. Ovo malo što sam se bavio kazalištem, filmom, slikanjem za mene je bilo eksperimentiranje nakon kojega sam se vraćao pisanju. Sve vrste umjetnosti pomažu umjetnosti pisanja priča da raste. I ja rastem. Tako pokušavam ispuniti „svoje vrijeme“: preispitujući se, rastući. Hraneći oči novim utopijama.

Dosta ste djela posvetili angolskom glavnom gradu Luandi. Zašto ste onda odselili u Rio de Janeiro?

Preselio sam u Rio de Janeiro iz osobnih razloga. Ovih se dana selim ponovno. Ali duboko u sebi, teško mi je izaći iz Luande. Smatram da, koliko god željeli biti iz mnogih mjesta, i istina je ta da putujemo noseći brojna mjesta na svojim leđima, ipak postoji to jedno mjesto koje govori najglasnije unutar nas samih. I to mjesto katkad viče, katkad nas muči tišinom. Mjesto koje je u meni najviše pričalo zove se Luanda. Njezini ljudi, njezini pogledi, njezini načini pričanja i plesanja.

Koliko se vaš roman “Prozirni” može čitati i kao dokumentaristička proza zbog likova korumpiranih političara, bogataša koji žele privatizirati čak i vodu, znanstvenika sa Zapada koji se bave naftom..?

Postoji velika razlika u onome što ja vidim u toj knjizi i onome što bi čitatelji mogli vidjeti. I mislim da je to normalno. Ja sam s tom pričom u glavi živio devet godina. Sanjao sam te ljude i dopuštao tim ljudima da sanjaju mene i knjigu. Za mene je to samo knjiga, jest, to je fikcija jer je proizašla iz moje glave (ili moga srca). No vjerujem da je Angolcima ta knjiga mnogo bliža stvarnosti koju jako dobro poznaju. Ne znam možemo li to nazvati dokumentarnom fikcijom ili bi ipak bilo pravednije nazvati tu knjigu književnošću u prozi. Knjige su uvijek djelomična vizija autora. Nešto što je on vidio ili osjetio. Mislim da ni moja knjiga nije iznimka u tom pravilu.

Vaš glavni lik u romanu “Prozirni” Odonato prestaje jesti pa ga žena mora privezati za sebe da ne odlebdi poput balona. Tko je zapravo Odonato?

Odonato je jedan od likova tog puzzlea koji sam htio stvoriti o Luandi. Ima puno dijelova tog puzzlea u knjizi, a Odonato je jedan od njih. Vidim ga kao cjelovitog, nježnog čovjeka, pomalo izgubljenog u svijetu zloće koji se dogodio Luandi. Istovremeno, on možda simbolički predstavlja i druge stvari: svoju prozirnost, svoje dostojanstvo i svoje poštovanje prema gradu i prema obitelji. No, s obzirom na to da nisam kritičar, ostavio bih to čitatelju.

Angola je jedna od afričkih država koje su iskusile socijalizam. Kakva su vaša iskustva sa socijalističkim sustavom, o kojem pišete u svojim djelima?

Angolski socijalizam je bio specifičan sistem, kao što je to bio svaki socijalizam koji se pomalo uklopio u stvarnost svake zemlje. Moja sjećanja na to vrijeme emocionalna su i djetinja. Sa sigurnošću to kažem, jer moram odvojiti što je moja emocionalno obojena vizija, a što pogled odraslih iz tog doba. Bilo kako bilo, ono što sam zadržao iz socijalizma jest briga za kolektivno dobro. Istina je da je bilo onih koji takvo što nisu htjeli ni vidjeti ni prakticirati. Međutim, trebamo se sjetiti onih koji jesu vjerovali i koji su se trudili materijalizirati simboličnu utopiju. Angolanci su, sada i za budućnost, odlučili poboljšati ono što se danas naziva demokracija. I budućnost jedne države bi trebala biti u rukama naroda. Na žalost, u ovom trenutku to nije tako. Ali budućnost je blizu i doći će dan...

Koliko ste vi kao pisac profitirali od činjenice da ste od malih nogu učili portugalski jezik koji je jedan od jezika s najviše govornika u svijetu?

To je moj materinski jezik, pa sve i da je jezik kojim govori najmanje ljudi na svijetu. Stvar je emocije, to je jezik koji jesam, jezik na kojem sanjam, na kojemu sam razgovarao sa svojom majkom i bakom, sa svojim profesorima u školi. Ne vidim tu nikakve beneficije, pa tako ni s književne strane, s obzirom na to da je portugalski jezik poprilično ignoriran na međunarodnom književnom tržištu. Ima nešto lijepo u tom jeziku, nešto što je prepoznato u svijetu. To da, lijep je jezik, interesantan, i često gledam na portugalski kao na ogromno dvorište, prozračno i otvoreno, u koje su ljudi dobrodošli.

Za roman “Prozirni” dobili ste i nagradu Saramago koja ima i novčani dio od 25.000 eura. Od čega živi angolski pisac? Može li dobiti neku konkretnu novčanu pomoć od angolske države?

Držim da pisci imaju financijskih poteškoća na svim krajevima svijeta. Nagrade su nešto što se događa rijetko i ne osvajaju se često. Ne znam ni za kakvu angolsku potporu, ali ne znam ni za brazilsku ili portugalsku. Mislim da angolski pisci žive kao i ostali pisci svijeta: preživljavaju, izmišljaju si druge poslove, drže nastavu. I smatram da svaki pisac, nakon nekog vremena, zna zašto se iznova vraća pisanju. I to nije zbog novca.

Afrika ima kolonijalnu prošlost. Što je danas ostalo od kolonijalnog mentaliteta?

Afrika je golem kontinent, ne znam na koje se države referirate. I mislim da bi mi trebalo puno više mjesta od ovog intervjua da dam odgovor na ovo pitanje. Što je to kolonijalni mentalitet? Čiji? Govorimo li o stvarima koje su ostale ili o novim pojavama koje su relikti kolonijalnog mentaliteta? Jako je široko to pitanje. Zato bi i odgovor bio širok.

Što za vas znači činjenica da vam je roman preveden na hrvatski jezik u zemlji koja ima nešto više od četiri milijuna stanovnika?

Svaki je prijevod kulturni temelj koji se nakuplja u svijetu. Ne samo u svijetu, već i među dvama svjetovima. Svaka afrička knjiga koja otputuje do drugih kontinenata u meni probudi emociju. To su sve maleni prozori koji se otvaraju, to su putovi za nove debate, glasovi koji se prenose do novih mjesta, novi pogledi koji se usmjeravaju na nas, naše priče i našu kulturu. Sudar tih glasova otvara mjesto znatiželji i razumijevanju. Ili barem pokušaju razumijevanja. A svijetu, kako znamo, jako treba više razumijevanja, više međusobnog poštovanja, više dijaloga. Dobro je govoriti kada taj koji nas sluša zna slušati. I to je to što prijevod čini: hrani običaj slušanja. Zbog toga, osjećam se počašćeno i sretno zbog ovog prijevoda.

 https://www.vecernji.hr/kultura/iz-socijalizma-sam-zadrzao-brigu-za-opce-dobro-1160594